MIOVCI S MERTOJAKA U RIMU

Hodočašće u Rim:

dan 1. - ponedjeljak, 5. travnja 2010.

 Autor: Lucija Buljan

Sivo nebo koje nas je dočekalo u Anconi pomiješano sa neugodnim mirisima koji su se širili lukom nisu nimalo olakšavali naše stajanje u redu za prolazak kroz carinu, a baš kao za inat kiša nije prestajala. Obavljanjem i tih posljednjih formalnosti mogli smo mirno nastaviti vožnju prema Asizu, ali i na tom putu su nas zbog radova preusmjerili s autoceste na sporednu cestu među nama popularno nazvanom „Gata“. Oni koji znaju konfiguraciju navedene „ceste“ bolje rečeno puteljka shvatit će kako nam je veselo bilo.

Prijepodne smo stigli u Asiz. To je grad u talijanskoj pokrajini Perugi u regiji Umbria. Smješten je na manjoj planini Asi po kojoj je dobio ime. Grad je najpoznatiji kao rodno mjesto sv. Franje koji je u gradu osnovao franjevački red 1208. godine te sv. Klare (Chiara d'Offreducci), osnivačice reda klarisa.

Tu smo imali 2 cilja: prvi Bazilika Svete Klare (Basilica di Santa Chiara) s masivnim lateralnim kupolama, rozetama i jednostavnim gotičkim interijerom. Njena izgradnja započeta je 1257. godine. Bazilika sadrži kriptu sv. Klare, freske i slike iz 13. stoljeća.

Drugi cilj bila je Bazilika svetog Franje Asiškog koja je UNESCO-va svjetska baština zajedno s franjevačkim samostanom Sacro Convento. Sastoji se od donje i gornje crkve (Basilica inferiore e superiore) koje su započete netom nakon njegove kanonizacije 1228., a dovršene 1253. godine. U donjoj crkvi se nalaze vrijedne freske kasnogotičkih slikara Cimabuea i Giottoa; dok su u gornjoj crkvi freske s prikazima života sv. Franje, prije atribuirane Giottou, a danas Cavalliniju iz Rima.

Nakon obilaska, razgledavanja, slikavanja i kupovine suvenira vraćamo se prema autobusu i nastavljamo svoj put prema Rimu planirajući doći u popodnevnim satima i obaviti razgledavanje barem 2 znamenitosti kako bi koliko-toliko rasteretili tempo koji nas je čekao naredne dane.

Nastavljajući put imamo na umu da moramo pronaći "check point" i to kako bismo platili određeni iznos za ulazak i boravak u Rimu. Ima bit da se u njih i zrak naplaćuje. Naša vjerna suputnica Đurđa strpljivo nas navodi do cilja, a tu uskače i jedan ljubazni Talijan (hvala i ovim putem) koji nas nakon poduže potrage dovodi do prvog check pointa koji, gle čuda, ne radi jer je Uskrsni ponedjeljak.

Iako razočarani, nastavljamo put u vedrom duhu jer je velika većina hodočasnika na godišnjem odmoru, odmoru od škole, faksa i samo nam je na pameti ona: "Ništa mi neće ovi dan pokvarit..."

Naš idući check point, nezaboravnog imena Roma Aurelia, pronalazimo relativno brzo pa smo se na istom parkirali i pričekali našeg šofera i don Vjencu da izbroje te euriće kako bi mogli napokon ući u Rim.

Obojica se vraćaju veseli jer su završili sa formalnostima i baš kad nam je preostalo samo upaliti autobus i krenuti dalje - autobus se nemože upaliti. Nastaje zbrka, metež... Neke cjelokupna situacija čini nervoznima, nekima je sve to skupa zanimljivo i smiješno dok drugi vide savršenu priliku za zapalit još koju cigaru. Muški dio ekipe na čelu sa šoferom povlači se oko busa, ispod njega i razglabaju o mogućim uzrocima, ali jedno je sigurno: autobus se ne može upaliti ni pokrenit. Budući da se počinje osjećat nervoza bilo je prijeko potrebno da na scenu opet stupe oni "domaći proizvodi" sa početka priče. Posebno atraktivna bila je popularno nazvana "imocka žbrlja" uz hit parolu: daj jednu lozu da ubije nervozu!!

Don Vjence naziva naše časne kod kojih trebamo odsjesti, a one dolaze u rekordnom roku i u svoja 2 automobila potrpavaju apsolutno sve naše stvari: kufere, torbe i kese tako da su njihova auta bila doslovno bez prostora za čačkalicu. Mi ostajemo na tom kolodvoru sa uputom da čekamo par sati i da se ukrcamo u vlak koji nas treba dovesti do centra. Na kolodvoru je sve samo ne dosadno. Kao pravi dalmatinici okupirali smo klupice, raskomotili se i poveli pjesmu koja nije prestajala par sati tako da se cijela ta sitaucija pretvorila u najveseliju večer koja se svima urezala u pamćenje.

Ipak svi su valjda smentuli s uma da je Uskrsni ponedjeljak pa da su i linije izmjenjene što i mi shvaćamo kada nam ni do 9 sati navečer ni jedan vlak nije došao.

Tu opet ulijeću časne koje u svoja auta ukrcavaju određeni broj ljudi dok ostatak ide s 4-5 taxija.

Na odredište stižemo oko 10 sati. Hodočasnička kuća Casa per ferie Cristo Re smještena je na Piazza Caprera 2. Tu nas čeka večera, upoznavanje s časnima od kojih su čak 4 hrvatice i smještaj po sobama. Budući se u sobama nije smjelo pušiti to nam je bilo pravo otkriće da soba broj 4 ima veliki balkon s pogledom na Piazzu i fontanu ispred koje se skuplja omladina (žiža), pa odmah ta soba dobiva naziv: Mali Cafe (Krizni stožer).

Već umorni od puta spremamo se na spavanje kako bi sutra izdržali naporni tempo, a jedina misao je da nam autobus ne bude provaljen ili nešto slično...

Ipak sutra stižu loše vijesti...