List "MI" - novi broj

ZA „KATOLIČKU AKCIJU“!

         Dvadeset petog svibnja u popodnevnim vijestima jedna katolička radijska postaja objavila je da je netko u tvornici „Salonit“ ukrao 250 metara električnoga kabla i da policija obavlja temeljitu istragu (a kakvu će nego temeljitu?). Bila je to prva vijest u danu važnih događaja, primjerice posjeta Predsjednice Vlade SAD-u i zajedničkog zasjedanja biskupskih konferencija Hrvatske i BiH! I što drugo pomisliti nego: ako u ovoj zemlji katolička postaja u vijestima nema što pametnije izvijestiti, kako će osjećaj za bitno imati drugi, ako ga nemaju katolici?

Spomenuti šlagvort može nam biti povod da prije svega ustvrdimo poznato: nastavlja se moralno i duhovno rastakanje hrvatskog duhovnog tkiva.  Demografski, identitetski, gospodarski oslabljena – što će, neka se nitko ne zavarava, skori popis stanovništva itekako evidentirati! - Hrvatska, se pomalo pretvara u zemlju čije ime sadržajno nestaje. To se prije svega vidi po općem gubitku osjećaja za bitno, a to znači sadržajni manjak svijesti o sebi – identiteta. Identitet naime održava svijest o sebi, koja uključuje i odgovor na pitanje u čemu si i zašto si drukčiji, osobit, poseban - da bi uopće bio. Drugim riječima manjak identiteta izražava manjak temeljnih vrijednosti odnosno onih općih uporišta koja drže društvo da se ne raspadne unatoč svim mogućim unutarnjim i vanjskim ugrozama.

BAŠTINA KRISTIJANIZACIJE

Hrvatski je narod oduvijek više ili manje držao do nekih povijesnih osnova svoga identiteta: kršćanske vjere, državotvornosti, demokratizma i povijesnosti. One čine osnovu hrvatske „geopsihe“.

Svakome tko objektivno promatra povijest na razini činjenice, bez ulaženja u interpretacije, vidljivo je da je kršćanska vjera izražena prije svega katoličkom duhovnošću povijesno djelovala kao središnja centripetalna sila odnosno da je bila supstancijalni element oblikovanja identiteta i konzerviranja svega što čini hrvatsku povijesno-kulturnu baštinu. Drugim riječima, proces kristijanizacije bio je ne samo usporedan i komplementaran procesu nacionalno-državnog i kulturnog nastajanja nego je i ostao trajnim razvojnim osloncem svekolikog razvoja hrvatskog narodnog bića.  

 Katolička crkva bila je ne samo organizacijska forma tih procesa nego je i unutar sebe i u društvu stvarala modele i forme kojima je neprestance potvrđivala i obnavljala osnove te baštine.  U stoljećima neslobode, racjepkanosti nacionalnog bića, ugroza od stranih najezda i pod raznim okupacijama ona je uvijek znala što su narodni prioriteti, što su opće vrijednosti i koji su kriteriji njihove prosudbe. Imala je povjerenje i autoritet, ne samo zato što je živjela s narodom – ona je i oblikovala kulturnu, moralnu i socijalnu tradiciju naroda, trasirala put njegovu uljudbenom razvoju, ujedno utječući na političko nastajanje moderne hrvatske nacije. Time je pridonosila narodnom opstanku i napretku, ali je ujedno izvršavala ključnu povijesnu zadaću: ucjepljivati Božje kraljevstvo među ljudima.

 „SPLENDID ISOLATION“

Crkva je danas u ne maloj mjeri izgubila tu ulogu graditeljice narodnog identiteta i društvenog autoriteta. Ovdje nam kao šlagvort može poslužiti zapažanje novinara Darka Pavičića, koji je nedavno ustvrdio ono što kao vjernici često osjećamo: „Crkva se i dalje u tišini čudi i baš ništa ne poduzima.“ Primjedba je izrečena u članku „Incestuozni brak u najkatoličkijoj zemlji“ (Večernji list, 27. 5. 1010) u povodu najava izmjene Kaznenog zakona kojom bi se navodno nekažnjivim učinilo rodoskvrnuće (što je dakako samo po sebi nonsens u vremenu koje pokazuje hipersenzibilnost već i na tzv. verbalna spolna uznemiravanja), a o čemu se od katolika još nije čuo ni glas.

         Sličnih primjera našlo bi se podosta. Ne treba se dakako na sve osvrtati, na sve reagirati. Uostalom, Crkva nisu samo biskupi i svećenici niti oni trebaju i moraju reagirati na sve što se događa. Čuvajući se dakle predimenzioniranja problema, ipak možemo podijeliti Pavičićevo mišljenje: događa se češće nego bi trebalo da se odgovori na važna društvena pitanja propuštaju pravodobno formulirati i artikulirati u javnoj sferi kada to nedvojbeno traži sam moralni i socijalni nauk Crkve radi općeg i pojedinačnog dobra.

Uzroci tomu mogu se dakako tražiti u činjenici da Crkva danas djeluje u bitno promijenjenim prilikama nego prije dva, tri i više desetljeća. Hrvatski narod ostvario je svoju državu, a političke strukture preuzele su u punoj mjeri ne samo političke ingerencije nego i velik dio kulturnih, socijalnih i drugih kompetencija što ih je silom prilika stoljećima imala Crkva. No, umjesto da to Crkvi omogući da organizira i osposobi duhovne snage koje će kapilarno promrežiti društveni život i pomoći nužnoj moralnoj i socijalnoj obnovi hrvatskoga društva, teško izranjena komunističkim nasljeđem i ratom, Crkva kao da se pomalo povlači u neku „splendid isolation“. Istina je da Crkvi treba mir za unutarnju refleksiju i obnovu, istina je i to da je liberalni mentalitet snažno proteklih godina optuživao Crkvu za evanđeosku nedosljednost i upletanje u politiku, istina je i da se odjeci raznih afera reflektiraju i na našu Crkvu, rađajući bojazan od optužaba i konfrontacije s često agresivnim promicateljima liberalnog mentaliteta. No istina je i to da se u demokraciji Crkva nije organizirala onako kako je to uspijevala u mnogo težim vremenima.

RANE I LIJEKOVI

Razlozi tomu su mnogi, ali dva možemo držati bitnim: nisu određeni prioriteti djelovanja u demokratskom društvu, pa se snage rasipaju na sve i svašta, i drugo, što je s time povezano, nisu razvijene strukture preko kojih bi i iz kojih bi katolici, kao dio pluralnog društva, mogli utjecati na poluge društvenog života.

Jedan od uzroka tome je propust da se planski pristupi organiziranju katoličkog laikata, poglavito njegove inteligencije (koje kao da nema unatoč stotinama diplomiranih teologa, magistara i doktora!). Taj posao ne može se obaviti bez autoriteta najviših službenika Crkve, koji imaju ovlast ne samo podržati nego i utemeljiti forume koji će biti kompetentni raspraviti urgentna narodna pitanja, dijagnosticirati rane i predložiti lijekove te anticipirati nade i teškoće što ih donosi budućnost.

Valja primijetiti da česte promjene na razini Vijeća za laike nipošto ne pridonose poboljšanju prilika. Katoličke udruge odnosno „privatna“ društva u Crkvi nisu se iskazala u smislu društveno relevantnih promicateljica katoličkih moralno-socijalnih načela i duhovnih vrjednota; nisu se, unatoč svemu entuzijazmu, pokazala doraslima u nadmetanju s liberalnim „civilnim društvom“, prije svega zato što se nisu uspjele povezati i uskladiti u bitnim ciljevima djelovanja, katkad, treba to otvoreno reći, gubeći energiju i na međusobno nadmetanje za naklonost župnika ili biskupa.

U isto vrijeme primjećuje se stalan otklon od ideje osnivanja suvremene inačice Katoličke akcije. Bojazan od toga olovni je uteg koji nas sputava poletjeti više. No za javni rad potrebno je „javno društvo“, onako kako ga predviđa kan. 301. zakonika kanonskog prava, imajući na umu primjer Katoličke akcije, koja je, unatoč teškoćama u svom razvoju, odigrala izvanredno pozitivnu ulogu u društvima zapadnokršćanskog civilizacijskoga kruga. Njezina organiziranost i uspjesi nisu natkriljeni do danas, prije svega zbog jednostavne činjenice da je njezin društveni aktivitet počivao na organiziranju inteligencije u evangelizaciji te na bratskoj povezanosti između laika, svećenika i biskupa, uz poštovanje kompetencija i autoriteta, ali bez suvišnih distanciranosti među njima.

Katolička stvar u nas ne stoji dakle najbolje, ali katolici ne bi trebali glavinjati ni zdvajati. Ako je naša zadaća, kako najviši crkveni autoriteti već desetljećima podsjećaju, reevangelizacija nekoć kršćanskih naroda, pa tako i hrvatskoga, onda se tom poslu mora pristupiti s mnogo srca, ali i s mnogo razbora. A to predmnijeva novu organizaciju katoličke akcije, koja će, kako god se zvala, jače prožeti društveno tkivo evanđeoskim vrijednostima.  

Mijo Mažuran