„Probudi, Bože, u nama mrtva proljeća...“

„Probudi, Bože, u nama mrtva proljeća...“

Ovogodišnja jesen, kroz koju plovimo, prilično je znakovita. Nedavno smo proslavili 20. obljetnicu hrvatske neovisnosti, a istodobno obilježavamo i 20. obljetnicu mnogobrojnih hrvatskih stradanja, koja će kulminirati tužnom obljetnicom stradanja Vukovara 18. studenoga. Potaknuti time, ne možemo se još jednom oteti dojmu kako je hrvatska sloboda skupo plaćena, i prisjetiti kako smo za svaki korak u stvaranju samostalne i neovisne hrvatske države nailazili na nepremostive prepreke, nepravde, ucjene... Ali smo ih uspjevali pobijediti zajedništvom, molitvom, ljubavlju, žrtvom i hrabrosti. Sa sličnim izazovima smo se susretali i nedavno kroz mukotrpne i često ponižavajuće pregovore s Europskom unijom a susrećemo se i danas, kad – zbog vlastite zbunjenosti, nedostatka vizije i hrabrosti - u miru gubimo sve više nacionalnih komparativnih prednosti, a ponajviše samostalnosti te vlastitog dostojanstva i ponosa. No, isto tako smo sigurni da ćemo, unatoč svemu, preživjeti i sačuvati nacionalni identitet, jer nam je to uspijevalo i u onim pustim stoljećima kad nam baš ništa nije bilo sklono. Doduše, tada smo se nekako više pouzdavali u Božju pomoć i vlastite snage, svjesni kako nam je to najsigurnija dobitna karta. Danas smo nekako uvjereni kako nam je Bog nepotreban a mi preslabi, pa u pomoć zovemo međunarodne birokrate, strane investitore i bankarske institucije, kao da oni postoje zbog pomaganja slabijim državama a ne ostvarenja svojih strateških i financijskih interesa.

Sjećamo se kako su teška vremena nekada rađala neustrašivim vizionarima, koji su mijenjali ne samo hrvatsku već i europsku povijest. Nažalost, naše suvremene „elite“ šute, dajući prostora glasnijima i usudnijima. One se sve više bave same sobom ili rubnim pojavnostima, umjesto da mijenjaju hrvatsku stvarnost i planiraju dugoročnu hrvatsku budućnost. Prisjetimo se samo velikih prosvjetiteljskih ideja i poteza hrvatskih velikana iz svjetovnih i crkvenih redova u 18., 19. i 20. stoljeću, koje su dolazile kao odgovor na vanjska i unutarnja ugrožavanja i potiskivanja. Sjetimo se mnogobrojnih otvorenih kulturnih, socijalnih, vjerskih i obrazovnih narodnih institucija. Sjetimo se velikih ideja, neustrašivih poteza i hrabrih svjedočenja vjere i domoljublja... A onda se osvrnimo oko sebe i pokušajmo pronaći suvremenike na odgovornim dužnostima, koji su još na visini zadatka, koji su moralni uzori i narodni predvodnici u pravom smislu. Iskreno se bojimo kako ćete se razočarati. Ali neka nam to ne bude poticaj da klonemo duhom i prepustimo se rijeci koja nosi i valja. Dapače, mnogi bi to htjeli. Naprotiv, Bog se kroz povijest služio naizgled slabima i nemoćnima, rubnima i nevažnima kako bi mijenjao povijest. Najčešće su bili zatečeni i oni koje je birao. Ali su se redovito prepuštali Njegovoj volji, i poput olovke u njegovim rukama ispisivali najljepše stranice svjetske povijesti. Zato ne sumnjamo da će iz ovakve umorne, razočarane i opterećene Hrvatske, On ipak uspjeti pronaći svoje radnike, koji će ispunjajući njegovu volju još jednom zadužiti svoj narod. A odmaknemo li glavu od televizijskih ekrana i saborskih klupa, oko sebe ćemo zamijetiti – ne samo grješnike – već vizionare, svjedoke i svece. Oni su među nama. I ni po čemu se ne razlikuju, osim po svojim djelima, jer – kako bi rekao sluga Božji Petar Barbarić – svakodnevno izvršavaju predano i odgovorno sve svoje dužnosti i obveze. I tako stvaraju na zemlji mali komadić Nebeskog kraljevstva. Oni često nemaju priliku stati pred mikrofon, dati izjavu ili uputiti političku poruku. Ali mijenjaju svijet tamo gdje su se zatekli, u svome malom kutu naše domovine i predano čuvaju njezine temelje i Božju poruku. Ovih dana na grobljima diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine obilazimo počivališta tisuća i tisuća takvih znanih i neznanih ljudi, koji su sveto proživjeli svoj život a danas uživaju blagodati vječnosti. Svjesni smo da je na njima počivala i počivat će Hrvatska. Zapitajmo se barem nakratko – jesmo li ih iznevjerili svojim postupcima i svojim životima?

Parlamentarni izbori koji nam dolaze ususret sigurno neće puno toga promijeniti, jer nam je za velike promjene potrebna promjena mentaliteta (kojeg nažalost još vučemo iz nekih prošlih vremena) a potom i jedna velika duhovna obnova, kako bi shvatili tko smo zapravo i kamo idemo. Potrebni su nam i novi ljudi, nove ideje i nove vizije. I to ne samo u demokršćanskim, već u svim strankama, koje djeluju na hrvatskoj političkoj sceni. Uvjereni smo kako će naši sugrađani prepoznati svaki novi i kvalitetan iskorak na tom planu, te nagraditi prave vrijednosti i ljude, koji su se dokazali svojim djelima ili zrače tim novim duhom. Jedino tako možemo ići korak po korak i nadati se novom nacionalnom proljeću... U tom duhu neka nam poticajna bude pjesma Stanka Dominića Molitva za Hrvatsku:

Probudi, Bože, u nama mrtva proljeća / i stopi srca ledena. / Utišaj vjetrove strašne i u korita svoja / povrati blatne nabujale vode. / Nek opet se vrati sunce smirenja, / da nam pozlati stare zvonike / i ne dopusti, da ova polja naša / korovom rode. /

Jer zemlja je ova zemlja ljubavi i raspeća, / ona je patnica / pribijana o raskršću sviju stoljeća, / krvavih snova istina i zbilja živog svjedočanstva, / živ bedem zapada i predziđe kršćanstva. / Za nju se molim, o Bože, jer – ona je / krvavo uzdarje trnja, / gdje ljubav je rođena moja: / Ona je suza slična suzi, / što je nad Tvojim raspećem imala majka Tvoja. (BS)