FELJTON: DAG HAMMARSKJÖLD: KRŠĆANIN - MISTIK – POLITIČAR (4)

Mistika – etika – politika

Na Božić 1955. opisuje u svom Dnevniku jedno mistično iskustvo. Bilježi: “‘Mistično iskustvo’. U svako doba: ovdje i sada - u slobodi koja je odmak, u šutnji što dolazi iz tišine. Pa ipak - ta je sloboda, sloboda među aktivnima, a tišina, tišina među ljudima. Misterij je trajna zbilja kod onoga tko je u srcu svijeta slobodan od sebe samoga: Stvarnost u mirnoj zrelosti pod dostatnom pozornošću pristajanja. Put posvećivanja nužno vodi u našem vremenu kroz djelovanje.”  Tu nam biva jasno da je za Daga H. mistika u uskom surječju s etikom te smijemo govoriti i o mističnoj etici. Posvećenost kao stanje pripadnosti Bogu. Tu je mističnu etiku otkrio Dag već kod srednjovjekovnih mistika, a uspijevalo mu je pretočiti je  i u svoje vrijeme.

Na Badnji dan 1956. (u vrijeme krize oko Sueza) unosi navod iz njemačkoga izdanja M. Eckeharta (Traktati i propovijedi). To je izdanje nakon njegove smrti nađeno na njegovu radnom stolu, a bilješka se odnosi na Mariju i Martu. Prema Eckehartu Marta je već bila Marija, a Marija tek mora postati Martom, t.j. treba pretočiti u život i svagdanje mistično iskustvo. Dag se do kraja smatra Božjim oruđem. Bog je činitelj. Istoga dana unosi: “Nije to izveo tvoj osobni angažman, nego jedino Bog - ali raduj se što Bog u svomu djelu treba tvoju zauzetost.” 

Namjesto izričaja o “Božjem rađanju u duši” (Eckehart) rabi Dag izričaj “Božje sjedinjenje s dušom” (Ivan od Križa). Prvoga dana svoga drugoga mandata kao Glavni tajnik UN-a (10. travnja 1958.) opisuje on svoju vjeru kao “Božje sjedinjenje s dušom” u zgusnutu sažetku. Božje sjedinjenje se doživljava kao biti-jedno-s-Bogom. Bog je u nama, a on se doživljava i u svemu s čime se susrećemo. U kontemplativnoj molitvi, u poniranju dolazi u dubini do susreta s posve Drugim, s božanskom zbiljnošću. To ima kao posljedicu posluh i odgovornost. Našim djelovanjem u toj vjeri ravna snaga onkraj naše svijesti, a mi imamo udjela u trajnom činu stvaranja.

“U vjeri koja je ‘sjedinjenje Boga s dušom’ ti si jedno s Bogom,

a Bog je posve u tebi, - upravo kao što je on posve za tebe i u svemu s čime se susrećeš.

U toj vjeri ti kroz molitvu silaziš u samoga sebe da bi se susreo s drugima,

u posluhu i svjetlu sjedinjenja;

pred Bogom stoje za tebe, upravo kao i ti, osamljeni;

naše je djelovanje trajni stvarateljski čin - svjesno,  jer ti snosiš ljudsku odgovornost

istodobno vođen snagom onkraj svijesti, snagom što je stvorila čovjeka.

Ti si slobodan od stvari, ali se s njima susrećeš u doživljaju

što posjeduje osloboditeljsku čistoću i razotkrivajuću oštrinu objave.

U vjeri što je ‘sjedinjenje Boga s dušom’ sve ima svoj smisao.

Živjeti tako, koristiti tako ono što je stavljeno u tvoje ruke...”

I odmah nastavlja, kako bi samoga sebe pojasnio, da je evolucija dosegnula u čovjeku točku u kojoj se susreće ona zbiljnost što obuhvaća sve, naime, sami Bog. Iskusiti se to dade u susretu s drugima, u dubini najintimnije intime kao dobrota. Potom nastavlja: “Tek je u čovjeku stvarateljski razvoj dosegnuo onu točku gdje se zbiljnost susreće sama sa sobom u sudu i izboru. Izvan čovjeka stvarnost nije ni dobra ni zla. Samo kad se spustiš u samoga sebe, doživjet ćeš u susretu s drugim dobrotu kao krajnju zbiljnost - ujedinjenu i živu, u njemu i po tebi.”

Dr. fra Tomislav Pervaan