ODUSTAJANJA I PRISTAJANJA

Hrvati, kršćani i „Božje dobro“

            Stvaranje boljega i pravednijega svijeta, ostvarivanje „idealnoga društva“, izgradnja „Hrvatske kakvu smo sanjali i željeli, za kakvu smo se borili“… svi ti ideali suočavaju se, čim se naniže određeni broj godina u kojima se to nastojalo, sa spoznajama o krupnim neuspjesima, razočaranjima i nemoćima.

Kada između naših želja i njihova ispunjenja dođe do dubinskog rascijepa, tada nas iznutra zahvati frustracija, a izvana nas stižu razne „opipljive“ nevolje, patnje, stradanja. Kada što više puta nešto pokušavamo, domišljajući se različitim načinima i služeći se raznim metodama, a to što smo zamislili uporno nam ne polazi za rukom, počinje nas hvatati očaj, počinje nas mučiti rezignacija.

Suvremeni hrvatski trenutak u nekim je aspektima doista takav da ima dovoljno razloga i za malodušnost i za gubitak nade da bismo se nekim idealima ikako mogli približiti; dapače, čini se da je stvarnost od njih iz dana u dan čak sve dalja. Razna socijalna nezadovoljstva i nerješivi problemi, kao što su sve veća nezaposlenost, te prosvjedi ogorčenih socijalnih slojeva i razni nagomilani strahovi to upravo posljednjih tjedana zorno pokazuju. A o onomu dubljem nezadovoljstvu čitavim spletom „nacionalnih“ tema da se i ne govori.

Primjerice, tijekom 1990-ih vrijedilo je, bar načelno, geslo „sve za Hrvatsku“ (ma koliko pod tom krilaticom bilo i raznih zloporaba), tijekom 2000-itih vrijedilo je pravilo obračuna s idejama i glavnim junacima iz 1990-ih. Tek stvorena i oslobođena Hrvatska učinjena je prelomljenom u svome hrptu,  u pogledu nacionalnog ponosa duboko uvrijeđenom i poniženom. Ne samo državnici i političari, nego i veliki događaji i dosezi iz prvih deset godina hrvatske demokracije strašno su „popljuvani“. I gotovo svi hrvatski vojni zapovjednici iz slavnoga Domovinskog rata – točnije: Obrambeno-oslobodilačkog, pravednog, nametnutog nam rata u kojem smo pobijedili mudrošću, hrabrošću i požrtvovnošću na krilima patriotskog idealizma – svi ti „vitezovi“ koje smo slavili kao nesebične branitelje i plemenite junake – suđeni su, sumnjičeni ili kompromitirani. One koji su ovu lijepu zemlju razarali (ekocid), nesrpsko stanovništvo progonili i uništavali (genocid), a kulturnu baštinu zatirali (kulturocid) sada se tretira mnogo bolje i s mnogo više razumijevanja negoli one koji su nas od takvih bradatih – s kokardama, kamama i puščetinama – oslobodili!

Čitav taj splet okolnosti (poratni sindrom) koji je u ovih nekoliko riječi samo naznačen stvarao je iz dana u dan, iz godine u godinu dubinski sve shizofreniju situaciju. Pa i unatoč svim stvarnim ili prividnim postignućima na planu europskih i euroatlantskih integracija i navodnih „demokratizacija“. (Ma o kakvoj demo-kratizaciji može uopće biti riječi kada na državne izbore izlazi sve manje i manje birača, na posljednjima: 45 posto – nipošto zbog uljuljkanosti u zadovoljstvu, već zbog rezignacije: jer da „nemaju za koga glasovati“!)  Što li pak donose godine 2010-e na domaćem, političkom i ekonomskom, socijalnom i moralnom, te na međunarodnom planu? – taj upit ostavimo za sada na počeku.

Uz ponešto apstrakcije, to isto moglo bi se opisati i kao stanje u kojemu se volja za stvaranjem boljega svijeta po vlastitoj volji sudarila sa svijetom kakav je doista nasta(ja)o po nečijoj tuđoj volji: i svega onoga što nije valjalo ili se izvitoperilo u prvih, i svega onoga što je značilo prijevaru i iznevjeru u ovih drugih deset godina hrvatske demokracije i državnosti.

No kao kršćanima čitavo to razdoblje pokazuje se već i dovoljno dugim za traženje i mogućih drugih poruka – znakova i znamenja – sadržanih u naznačenim činjenicama. Kršćanska povijest puna je, uostalom, i velikih uzleta i teških padova. Padova pod vanjskim kušnjama i prisilama, i onih prouzročenima unutarnjim slabostima, grješnim sklonostima, pretjerivanjima. Dominikanac Savonarola, na kraju spaljen na lomači, drastičan je primjer čudesnih postignuća i ujedno propasti teokratske ideje i svega tog religiozno-političkog žara koji je dobrobit vlastita grada-države Firence i religioznost imao toliko pred očima.

Kada god dođe do prevelika rascijepa između željenoga i ozbiljenoga, svaki put iznova izranjaju u vjerničkim svijestima pitanja koliko se uopće išta na ovomu svijetu, u ovomu društvu, u povijesti, može učiniti bitno i trajno boljim od naslijeđenoga. Iz takve dvojbe moguća su dva izlazna puta, a ona su ujedno i dva temeljna smjera ljudske i kršćanske misli uopće. O njima govori veliki švicarski katolički teolog 20. stoljeća Hans Urs von Balthasar. Isto onako kao što je Krist „kao konačni Božji svjedok“ znao kad je za nj došlo vrijeme djelovanja, a kada vrijeme patnje, tako i kršćanin „po Duhu Svetom znade kada je i gdje vrijeme ’revolucionarnog’ zalaganja iz ljubavi, a kada i gdje vrijeme proegzistentne patnje odnosno kontemplativne ’izgubljenosti’“ – piše on citirajući jednog drugog teologa.

            Crkva i kršćani moraju biti „otvoreni objema zadaćama“, suglasan je von Balthasar, koji ističe: „Spremnost je sve: zalaganje s Kristom za Božje nakane u svijetu, bilo to zalaganje smisleno aktivno djelovanje, da bi među ljudima došla do izražaja temeljna Kristova načela, njegova solidarnost sa siromasima i potlačenima, ili pak patnja.“ On zatim upozorava da patnju „ne smijemo jednostavno nazvati pasivnom“, jer da je ona „isto tako aktivna, samo na drugi način – da bi se zajedno s Raspetim radilo na promjeni duša: na njihovu pročišćenju za valjano svjedočanstvo“.

            U tome ogledu, koji je pod naslovom „Mučeništvo i misija“ objavljen g. 1978. (a Kršćanska ga je sadašnjost u prijevodu Ivana Ivande otisnula u knjizi Nova pojašnjenja g. 2005.), Balthasar primjećuje da je upravo ta kršćanska spremnost na „oba pravca“: i spremnost na mijenjanje svijeta i spremnost na odustajanje od mijenjanja svijeta odnosno na prihvaćanje patnje (zbog nemoći i neuspjeha u stvaranju boljega svijeta) pokazatelj kršćanske „nadmoći nad drugom velikom spremnošću zalaganja u našem vremenu, komunističkom, za koju patnja, fenomen neizmjerne patnje koji na ovom svijetu nije moguće sagledati, ne služi ničemu drugom osim da bude prevladan.“

            U Balthasarovim teološkim razglabanjima stalno se iznova ističe kako donositelj spasenja nije čovjek, nego Bog, koji od iskona vraća – čisteći ga kroz patnju – odmetnutog i obraćenog čovjeka natrag k sebi, u areale spašenosti. Povijesne situacije zapravo pokazuju da su ljudski planovi i nastojanja jedno, a Božja volja i spasiteljska „metodika“ nerijetko nešto sasvim drugo. Ono što je doista božansko ne može se zamijeniti niti nadomjestiti nikakvim surogatima. Čovjekovu žudnju za Bogom ne može trajno ispuniti ništa što nije Bog.

            U našim okolnostima moglo bi se to izreći i ovako: Dobrobit i sloboda i suverenost hrvatskoga naroda (da se ugrubo i paušalno poslužimo tom ’zbirnom imenicom’) jest bio stoljetni ideal, zacijelo vrijedan truda, no u religioznom smislu to nije i ne može biti ni onaj krajnji cilj, a ni realno-povijesno ispunjenje njegovih pripadnika. Nema ’raja’ na zemlji, nijednog raja, pa tako ni onoga ’nacionalno-demokratskoga’, ma koliko mu zdušno težili. Gubljenje ovozemaljskih ideala („I tebi baš, što goriš plamenom / Od ideala silnih, vječitih, / Ta sjajna vatra crna bit će smrt, / Mrijeti ti ćeš, kada počneš sâm / U ideale svoje sumnjati!“ – S. S. Kranjčević, Mojsije) podsjetnik je na te, tisućljećima spoznavane, činjenice i zbilje.

            Sadašnja de-idealiziranost odnosno bez-idejnost koja se osjeća po hrvatskim, ali i po europskim krajolicima, znak je i pokazatelj krize suvremene, odveć materijalistički, ekonomistički i tehnicistički pojmljene civilizacije. Civilizacije koja sahne jer je ostavila, zapustila ili počupala svoje (u našem slučaju: religiozno-kršćanske) korijene koji su ju hranili sokovima što ih si ona sama ne može ničim drugim nadomjestiti.

            Gospodar povijesti – Bog – uporno podsjeća čovjeka na Sebe. Ne dopušta da se bilo čime, ponajmanje kumirima, zastre slika o Njemu koji je jedina istina, jedino trajno Biti. Koji je Riječ i Svjetlo i Život i Uskrsnuće do kojega dolazi po Križu.

            U tome smislu, kršćanstvo jest ponuda i stalno ponovično istraživanje onoga dubljega ljudskoga smisla što su ga povijesne situacije sklone zastrti. Božja Riječ oslobađa i pročišćava duh ljudski, posvećujući na taj način naša nastojanja i u pogledu ovozemaljske dobrobiti ljudskih društava. Kršćanska poruka otvara prostor za razumijevanja katolištva, odnosno Crkve u njezinoj soteriološko-eshatološkoj i ujedno društveno-povijesnoj dimenziji.

            U zaključku jednoga drugog ogleda – Kerigma i sadašnjost (iz g. 1961.) – Balthasar uspijeva izreći i jednu od temeljnih istina o Crkvi-u-povijesti-svijeta, polazeći od novozavjetne ideje Božjeg kraljevstva, kojega je „Crkva reprezentativni vidljivi lik“, no lik što „obuhvaća čovječanstvo koje će tek biti sabrano s četiri strane svijeta“. Drugim riječima, on za Crkvu, koja ionako nipošto nije uska, oslobađa još širi prostor – rekli bismo danas: čitavo područje globalnoga svijeta, i to u perspektivi vremena koje dolazi. „Sve ovisi o tomu da se čovječanstvu koje osjeća da u njemu samome, u njegovu krilu na skriven i nepojmljiv način dozrijeva beskonačna žetva“, piše Balthasar, „predstavi Crkva koja je posve otvorena prema svijetu, koja je najsnažnije povezana sa svime što nije Crkva, koja je apsolutno dinamična prema cjelokupnoj povijesti, a ne neka ustanova za spasenje, statična i dovoljna samoj sebi, u koju treba dovesti što više ovaca i u kojoj će one potom mirno počivati. Péguy je opisao pomicanje vanjskih fronta Crkve prema nutarnjoj fronti koja će prolaziti kroz čitavu Crkvu: svatko kao kršćanin stoji na fronti.“

            Balthasar nadodaje da „kršćanin tada ne brani i ne naviješta neko dobro koje mu pripada, nego Božje dobro i dobro čovječanstva“, te primjećuje da „stil takvoga kršćanstva – ako promatramo egzistenciju – još nije pronađen“.

            No stil je stvar ovih ili onih okolnosti i trenutaka. Namjesto da samo ’sučemo rukave’ ili kukamo rezignirano nad krizama, radije društvena nezadovoljstva razumijmo kao opomenu o „zaboravu Boga“ i zanemarivanju Njegove volje. I krenimo (u ovoj fazi) putem pounutarnjenja i nutarnjega pribiranja, namjesto vanjskoga „udaranja glavom o zidove“. A „unutarnja fronta“ o kojoj govori veliki francuski književnik i obraćenik Charles Péguy jest novodosegnuta svijest o poslanju Crkve u svijetu. A za to poslanje odgovornost nosi svaki njezin član koji ga u svojoj nutrini spoznaje.

Zdravko Gavran