Katolički dnevnik i (ne)utrnuli ideali

            Pokretanje katoličkog dnevnika u Hrvatskoj jedna je od tema koja se povremeno javlja u katoličkoj javnosti i na trenutak se učini da doista postoji volja kako bi se ideja pretvorila u djelo, a potom slijedi klonuće i inicijativa se odgađa za neka nova vremena. Međutim, postojanje katoličkog dnevnika svakako je privlačna ideja, može podgrijati volju i pobuditi još neutrnule ideale, ali kao da s godinama blijedi. Pisali smo o tome u Listu «MI» još od demokratskih promjena, poticali smo javnu raspravu, no prigode se propuštaju i ostaju neiskorištene. Čekaju se valjda bolja vremena, ideja je još za sada odviše avangardna, a cijela se avangarda svodi na to da bi katolici dobili konačno dnevne novine u kojima bi se na kršćanski način izvještavalo, komentiralo i uopće pisalo o svim pojedinostima života, i u Crkvi i u društvu uopće. O djelovanju katolika u tisku ovako govori dokument Communio et progressio: Djelovanje katoličkih pisaca obuhvaća davanja raznolikih obavještenja, kritike, tumačenja svakog područja i vida svagdašnjeg života i svih problema koji zaokupljaju suvremenog čovjeka, i to s kršćanskog pogleda na život. (...) Katolički tisak ima dakle biti poput ogledala svijeta a ujedno i poput svjetla koje ga obasjava; ujedno ima biti mjesto susreta i izmjene mišljenja (138).

ŠTO LJUDI ŽELE…

Dva katolička radija već postoje u Hrvatskoj, etablirali su se, okupili slušatelje, preživljavaju i ova teška recesijska vremena, ali nude radijski prostor za plasiranje katoličkih stavova i ideja. Osnovana je i informativna agencija, stipendirani su mladi novinari, ali tiskani katolički mediji ostaju na razini na kojoj su bili i prije devedesetih, s tek ponekim unesenim promjenama, kao da je njihovim urednicima i čitateljima dobro tako kako jest. S druge strane, kiosci su pretrpani kojekakvim izdanjima, u sredstvima javnog prijevoza guše nas nazovinovinama koje zaokupljaju pozornost točno onoliko koliko je potrebno da nas razonode nekoliko postaja, a sadržaji su uglavnom banalni i groteskni (čovjek ugrizao psa).

            Kažu «znalci» da mediji nude ono što čitatelji vole i žele, ali isti su ti stručnjaci znali kako čitatelje naučiti što će voljeti i željeti, a tu prestaje banalnost tih prividno plitkih novina i otkrivaju se konture pomno osmišljenog, marketinški isplativog (nije li i njima recesija?) te vrlo utjecajnog sustava koji postupno i nenametljivo preoblikuje čitateljsku svijest preodgajajući je da traži i čita upravo ono što joj se nudi. I sve je to poznato, olinjalo i ofucano, ali čemu riječi ako nema prave inicijative i djelotvornog odgovora? Sve se svodi na fenomen o kojemu se lijepo može razgovarati, mogu se pozvati različiti stručnjaci za medije i komunikaciju, možda bi se mogla ispuniti i kakva večernja emisija kad nema značajnijih razotkrivanja gospodarskih skandala, mogu se dapače organizirati i pravi znanstveni simpoziji na kojima će teoretičari održati izlaganja i otvorenu raspravu… Ali hoće li biti rezultata?

…I ŠTO SMO KAO CRKVA DUŽNI UČINITI?

            Možda je danas, dvadeset godina poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj, svima nama katolicima vrijeme da se – zastidimo. Ako smo Crkva, ako smo zajednica, ako dijelimo isti svjetonazor i ako očima gledamo, a ušima čujemo što se događa u društvu, zar doista srcem ne razumijemo do te mjere da smo spremni sve zanemariti, čak i ono što je poručivao još II. vatikanski sabor, prije ciglih pedeset godina: Neka svi sinovi Crkve složno i po planu nastoje da se sredstva društvenog saobraćanja bez oklijevanja i s najvećim marom prema potrebama vremena i prilika djelotvorno upotrijebe u mnogobrojnim djelima apostolata i da predusretnu štetne pothvate, pogotovo u onim krajevima gdje moralni i religiozni napredak zahtijeva što hitniju i djelatnu prisutnost” (Inter mirifica, 13). Kad je o medijima riječ, neizbježno je upitati se nije li se još prije dvadeset godina od nas zahtijevala što hitnija i djelatna prisutnost?

Katolički novinari sada pišu po različitim tiskovinama, i vjerskim i svjetovnim, katolički stav promiče se na različitim tematskim područjima svagdašnjeg života, ali to nije ni izdaleka dovoljno da bi se u medijskoj javnosti zadržalo pravo na kršćansko mišljenje u punom smislu. Koncilski dokumenti potiču katolike da što više pišu izričući stavove Crkve, ali i da sami budu pokretači medija. Danas u Hrvatskoj izlazi više katoličkih revija i jedan katolički tjednik koji još jedini opstaje komentirajući zbilju koliko mu to tjedni ritam dopušta, ažurirajući vijesti iz Crkve i prikupljajući respektabilan izdavački staž. Međutim, današnje vrijeme, koje se tako rado diči brzinom življenja, ostaje bez pravog – dnevnog katoličkog komentara.

            Katolički novinari prisutni su na novinarskoj sceni u Hrvatskoj, i nema zbora o tomu da manjka obrazovanih, kvalitetnih i sposobnih ljudi. Bit će da je ipak strah u pitanju. Koliko god je Katolička crkva trpjela u socijalizmu i izgradnji komunizma, čini se da je nije mimoišla ni gorčina suvremenosti liberalnog kapitalizma u kojemu se svatko smije nabaciti kamenom, u kojemu nekolicina galami dok većina šuti, kao što se već mnogo puta dokazalo. Katolički dnevnik osmišljen, napisan i uređen po najvišim stručnim standardima tiha je želja većine istinoljubivih građana i zato smo pozvani na veliku odgovornost. Mlakosti ne smije biti mjesta, kao ni propuštanju prilike. Vrijeme i mjesto u kojima živimo te naše duhovno opredjeljenje zahtijevaju konsolidaciju i djelotvornost. Naravno da se nije lako boriti s početnim materijalnim i intelektualnim mukama, ali valja pokušati – da se ne moramo ni stidjeti ni crvenjeti.

Klara Violić (List „MI“)