Stereotipi o Hrvatima

Stereotipi o nekoj osobi ili narodu su iznimno važni pri formiranju mišljenja o njima. Tako su Škoti ostali škrti, Crnogorci lijeni, Britanci uštogljeni... Nekome se jednostavno ne vjeruje makar činio i plemenite stvari, samo zbog nekih starih iskustava. O tome zgodno govori i poslovica «Kakav otac – takav sin!» iako sin može biti sušta suprotnost.

Kad govorimo o stereotipima koji se vežu uz Hrvate moramo priznati kako su tijekom posljednjih petnaest godina života hrvatske države u svijetu «isplivavali» uglavnom negativni stereotipi. A upravo je jedan od temeljnih preduvjeta za uspješnu promociju Hrvatske jest razgradnja tih negativnih stereotipa koji nas prate. No, odakle početi?

Često se inozmeni turisti iznenade kada dođu u Zagreb i susretnu se s našom kulturom i gostoljubivosti jer su prije dolaska slušali o Hrvatima kojekakve priče a mi im nismo pružili dovoljno informacija i primjera da bi nas upoznali u drugom svjetlu...

Stereotipi o Hrvatima sežu duboko u povijest. Njemačke majke su još u 17. stoljeću prijetile svojoj nestašnoj djeci i na ovaj način: «Ako ne budeš dobar doći će Hrvat i pojest će te!» - što je spomenuo i August Šenoa u jednoj svojoj zaboravljenoj pjesmi (Klevetnikom Hrvatske): Kad cijelim svijetom išla tužba,/ Na ljudoždere, na barbare... /Ni riječi više! Već ste se dosta/ Nagraktale crne vrane!/ Dogrdila nam vika prosta/ I kleveta vam na sve strane;/ Uzavrila je naša krv,/ Uskipila je naša žuč,/ Gdje potajice ruje crv,/ Gdje himba gasi našu luč,/ Gdje zlobnik svuda baca blata,/ Amanet ružeć nas Hrvata. U belgijskom gradu Liègeu, još se uvijek prepričava legenda o «potocima krvi» nakon pohoda hrvatskih regimenata u Tridesetogodišnjem ratu. Spominje se i svjedočanstvo Jeana Delhotela (cca 1597.- 1682.) župnika jednoga od najstarijih marijanskih prošteništa u današnjoj sjevernoj Francuskoj Naše Gospe u Aviothu (10. st.) koji piše da su «pobješnjeli i okrutni tirani i barbari Hrvati» spalili 1636. selo i crkvu, u kojoj je izgorjelo tristotinjak civila, te da su također pekli osobe na ražnju, tako da je ta godina bila prozvana godinom pomora, okrutnosti, mučeništva i godinom Hrvata! No, ti barbarski potencijali nisu tada bili samo nekakav hrvatski specijalitet, kao što su to Srbi kroz pedeset godina pokušavali nametnuti svjetskom javnom mišljenju. Na primjer, tih istih godina, točnije 20. svibnja 1631., zapovjednik carskih četa, Belgijanac, maršal Jan`t Serclaes, grof od Tillya, daje spaliti, razoriti i opljačkati Magdeburg, kada pogiba čak 30 tisuća civila. Ali to ipak ni u čemu ne opravdava naše barbarstvo! O hrvatskoj pak hrabrosti u 16. stoljeću piše najveći slovenski reformator i pisac prve slovenske tiskane knjige Primož Trubar: «Zakaj vsaki Hrvat, ko doraste, naj si bo grof, plemenitaš ali vojščak, je tak pogumen (hrabar) in spreten, da si upa z vsakim Turkom posebej tekmovati, lomiti kopje in sprejeti boj, bodisi na konju ali peš. So tudi zelo zgovorni v svojem jeziku. So dostojni...».     

Neka zapažanja ili subjektivni dojmovi pojedinaca također mogu uzrokovati pojavu stereotipa, odnosno stvaranje pogrešne slike. Američki diplomat Leroy King u svojim mnogobrojnim analizama poslanim u Ameriku 1919. s terena novonastale Jugoslavije, piše da su «Jugoslaveni inferiorni, retardirani, i veoma daleko od prosječnoga zapadnog civiliziranog čovjeka». Iako sedamdesetak godina kasnije, slična inozemna poimanja naroda na prostoru bivše Jugoslavije doživljavali smo tijekom rata, kad su medijski i intelektualni krugovi zbivanja ocjenjivali doslovce borbom neciviliziranih plemena.

Bismarck je jednom prigodom navodno rekao: «Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednoga pomeranskoga grenadira». Vlada uvjerenje da je na tu regiju od davnina bačeno prokletstvo. Podrazumijeva se kako su tamošnji vođe iracionalni. Narodi te regije na glasu su kao dozlaboga teški. U takvim okolnostima, podrazumijeva se da ne vrijede ni uobičajeni strateški i moralni kriteriji. Možemo zdvajati nad onim što se događa, no tako je vazda bilo, a tako će i biti. Dakako, ovo je tek neznatno pojednostavljena predodžba koja je prevladavala u medijima početkom devedesetih godina, kad se Balkan počeo sunovraćivati u genocid.» – tvrdi bivša britanska premijerka Margaret Thatcher u svojoj novoj knjizi «Državništvo».   

Stereotipi također mogu nastati kao posljedica nepoznavanja pravih činjenica, odnosno kao posljedica nepoznavanja određenog subjekta. Meksički list El Excelsior u reportaži o Hrvatskoj, sredinom devedesetih, objavio je sljedeću rečenicu: «Hrvati su narod koji voli ljetne vrućine tijekom kojih je skloniji demokratskoj razmjeni mišljenja nego inače..., ali i inače Hrvati su miran i razuman naroda». Jordan Times, pišući o jordanskom bataljunu u sklopu mirovnih snaga UNPROFOR-a u Hrvatskoj, iznosi i sljedeću rečenicu: «Hrvati ne vole ljetne vrućine na što su naši vojnici navikli.(...) Čim nešto ozbiljnije zavrući kao u nas za vrijeme agaba (početkom svibnja), Hrvati gube glavu, ironiziraju nas, ne opažaju i ne žele nam dobro».

Stereotipi o Hrvatima u novije doba povezani su s njihovom ulogom u Drugom svjetskom ratu (pojam ustaše) i komunističkom prošlošću. S jedne strane ih se povezuje s nacistima i fašistima a s druge s mračnim komunističkim blokom. O tome piše prof. Stjepan Meštrović: «Uopće, kad je riječ o istočnoj Europi, zapadnjaci vide taj prostor kao nešto što u njima izaziva nelagodu: Istočnoeuropljani se ne znaju smijati, nisu zabavni, ne mirišu lijepo, a njihove ih političke vođe plaše. Što se tiče Hrvatske pogledajte kako o njoj govore na Internetu. Kao o maloj, filonacističkoj, antisemitskoj, nacionalističkoj zemlji koja je htjela komadati Bosnu. Tko bi htio imati posla s takvim ljudima? U vezi s Hrvatskom ne spominje se ništa pozitivno. To je naprosto tako. Ako spomenu Tuđmana u novinama, u sljedećoj rečenici spomenut će Jasenovac i ustaše. To je kao litanija, obična rutina. Italija ima pizzu i renesansu, Hrvatska ima ustaše».

Stereotipi o Hrvatima kao «ustašama» su smišljeno plasirani u javnost sedamdesetih i osamdesetih godina te početkom rata u Hrvatskoj, kako bi se izjednačila krivnja za rat. Da su ti pokušaji ubirali i obilne plodove svjedoče i mnogobrojne izjave vrlo odgovornih svjetskih moćnika, koji se pozivaju na hrvatsku prošlost i izravno ju povezuju sa sadašnjosti. Nakon jedne takve izjave francuskog predsjednika Mitteranda, Alain Finielkraut je oštro i podrugljivo prokomentirao: «Hrvati, ustaše jučer, ustašama ostaju i danas; to što zatvaraju prvake svoje desnice, dok u Srbiji fašizam javno cvjeta, nije drugo do li mamac za lakovjerne; Hrvatima je genocid prirođen, rasizam je njihova nasljedna odlika, genetsko određenje i rasna crta. Ta rasizacija rasizma pretvara invaziju Hrvatske u čin legitimne obrane: može li se drukčije boriti protiv onoga tko je kulturno i biološki programiran ubijati, nego tako da ga se uništi? Što učiniti protiv genocidna naroda, negoli ga zatrti?». O ulozi stereotipa o hrvatskoj «ustaškoj prošlosti» u svjetskoj javnosti i međunarodnim odnosima tijekom 1991. svjedoči američki autor Antonio J. Soave: «Niz novinskih članaka iz svijeta kada se govorilo o Hrvatskoj nije započinjao željom i pravom Hrvata da imaju ono što i ostali narodi u svijetu, nego najtamnijim dijelom hrvatske povijesti». Upravo zbog takvih stereotipa o Hrvatskoj prošlosti tijekom Drugog svjetskog rata, kad je tadašnja Nezavisna Država Hrvatska bila satelit nacističke Njemačke, suradnja Hrvatske i Njemačke početkom devedesetih godina te odlučno njemačko priznanje hrvatske samostalnosti u međunarodnim krugovima je dočekano prilično negativno a kao alibi se neslužbeno navodilo – obnavljanje stare suradnje, odnosno osovine. Početkom rata Hrvatska je u Britaniji (posebice u krugovima vlasti) doživljavana – prema svjedočenjima Krste Cviića - kao «dežurni krivac» za razočaranje i neuspjehe samoga Zapada u pogledu raspada Jugoslavije.

Mnogobrojne su posljedice takvih negativnih stereotipa o Hrvatima. Američki sociolog Tom Cushman tvrdi da je, zbog stereotipa i predrasuda, koji su stvorili Hrvatima negativan image, Zapad početkom devedesetih Hrvatsku često nije smatrao žrtvom rata, kao što se to smatralo, primjerice, Bosnu i Hercegovinu. Cushman kaže da su ga u studenome 1991., tijekom opsade Vukovara «izbezumljivala» priopćenja američkog Državnog tajništva u kojima se tvrdilo «da nije potpuno jasno tko je u sukobu žrtva a tko napadač». «Meni je od početka bilo jasno tko je tko, ali je očito da je Hrvatska u očima mnogih na Zapadu bila žrtva koja je na određen način zaslužila razaranje i patnje kojima je bila podvrgnuta» - kaže Cushman, koji to naziva «teorijom etiketiranja».

Iako ove činjenice pokazuju kako neki stereotipi o Hrvatima imaju jak učinak na dnevnu politiku, nameće se pitanje koliko su se oni «povijesni» stereotipi  vremenom izgubili i koliki je još njihov domet. Veliki broj autora naglasak stavlja na stereotipe koji se tiču hrvatske povijesti od Drugog svjetskog rata naovamo. Slaven Letica drži da Hrvati nisu dovoljno poznati u Europi kako bi se o njima razvili prikladni stereotipi: «Na što bi Europljane asocirala riječ Hrvat? Na Balkan? Terorizam? Ustaštvo? Fašizam? Zaostalost? Siromaštvo? Ili ih naprosto ni na što ne bi asocirala? Hrvati su u Europi nepoznat narod. Recepcija je tog naroda u Europi negativno posredovana. Ili je sasvim onemogućena. Aktivnostima Tanjuga, naših diplomatskih predstavništava, naših političara, činovništvom stranih diplomatskih predstavništava, našom vladajućom ideologijom i političkom praksom... Zato i nije čudno što su stereotipi o Hrvatima u Europi i svijetu uglavnom negativni. U tim su stereotipima Hrvati obično predstavljeni kao pretpovijesni, desno i nacionalistički orijentiran narod, nemoderan i nesklon modernizaciji, fašistoidan i/ili komunistički narod. Narod koji živi u obitelji koja ne pripada obitelji europskih država i država slobodnog svijeta, već državi kojoj su prijatelji «nesvrstani» i azijatizirani, a ne europeizirani narodi».

Miljenko Jergović prije nekoliko godina je napisao kako su trenutačno vladajuće negativne predrasude o Hrvatskoj i Hrvatima utemeljene uglavnom u novijoj hrvatskoj povijesti. Prema njemu, to su: 1. Hrvati su razbili Jugoslaviju i još su ponosni na to; 2. Hrvati su bili fašisti u Drugom svjetskom ratu (a u međuvremenu se nisu popravili); 3. Jezik kojim govore je srpskohrvatski, ali oni žele izmisliti novi jer su nepopravljivi nacionalisti koji ne žele imati ništa zajedničko sa Srbima; 4. Pate od postkomunističkog autizma, ne poznaju trendove i identifikacijske elemente modernog života, po čemu se ne razlikuju od Bugara, Rumunja; 5. Hrvati su Balkanci, a Balkan je ružna riječ koju ne treba objašnjavati – to uostalom i Hrvati priznaju; 6. Sve su to Jugoslaveni, uključujući i Hrvate, koji gnjave cijeli svijet jer žele biti nešto drugo; 7. Hrvati su opasni, agresivni, skloni kriminalu, a njihova mafija raširena je po Europi, pod kontrolom je hrvatske države i u bratskoj je vezi sa srpskom, albanskom i bosanskom mafijom.

Mnogi autori upravo stereotipe smatraju presudnim u oblikovanju imagea nekog naroda. Prema tome, nužno je svijetu «nametnuti» pozitivne stereotipe o Hrvatima. Za početak – ovu godinu su nas svjetski mediji počastili titulama jednog od najljepših turističkih odredišta na svijetu. To su mnogi čuli i zapamtili. Oni koji su iskusili sigurno će pričati o tome i svojim susjedima... Barem nešto za početak. A kad već imamo lijepu zemlji valjda ćemo i mi kao narod u njihovim očima jednog dana postati «bolji». Do tada – možda se netko od odgovornih u zemlji sjeti pa inozemne knjižnice opremi novijom literaturom o Hrvatskoj i Hrvatima (na stranim jezicima) te nas sustavno započne promovirati u inozemnoj javnosti. Stereotipi ipak nastaju u nedostatku pravih informcija. 

dr. sc. Božo Skoko