Novi "MI" - Sretan Uskrs!

USKRS 2011. U ZNAKU VJERNOSTI KRISTU, CRKVI I PAPI

 

 

 

Slaveći Uskrs 2011. i očekujući papu Benedikta XVI. da nas dođe ohrabriti u vjeri, sjećamo se i brojimo već dvanaesto stoljeće od dana (879. godine) kad blagoslovi papa Ivan VIII. našeg kneza Branimira: „Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku Sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.“

Naši oci rekli su Kristu – DA! I taj DA oplemenio je naše duše i donio neprolaznu radost u čemer i jad poganstva, ali stajao nas je i teškog križa u burnoj i krvavoj narodnoj povijesti. Ponavljao se križni put na nebrojenim hrvatskim Golgotama, tako da svako naše stoljeće možemo nazvati križnom postajom. Sjećamo se sa zebnjom, ali i ponosom, svakog našeg Getsemanija: Krbavskog polja, sječe glava Zrinskom i Frankopanu, i ranije, još ranije, pokolja na Gvozdu. I mogli bismo redati Getsemanije i Kalvarije u nedogled, sve do naših dana, do Bleiburga, Uzdola i Vukovara. Za nas – svjesni smo toga danas - u našem narodnom bitku nema prošlih, sadašnjih i budućih Kalvarija. Sve se to slilo i stopilo u naše JESMO i u naše BITI, u te glagole najsrodnije riječi VJEČNOST. I baš tamo neka završi svaki naš pojedinačni, obiteljski i narodni korak.

Slavimo svečano Uskrs Gospodnji 2011. godine. Možemo ga nazvati i svojim Uskrsom, jer sukrvarili smo s Onim po kojem se prije trinaest stoljeća pokrstismo, a isto toliko s Marijom (kao Ivan) pred razapetim Kristom slušali riječi: „Majko, evo ti sina!“ i „Sine, evo ti Matere!“

„I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalamist veli: 'Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme njegovo na zemlji'; a sam veli u evanđelju: 'Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti'“, blagim riječima opominje, tješi i ohrabruje veliki rimski papa Ivan VIII. svjetovnog poglavara ondašnjih Hrvata.

Tim pismom izražena je trostranost Saveza, kojeg smo otpočeli krštenjem, dva stoljeća ranije i poklonili se ponizno pred Prijestoljem Sv. Petra, obećajući čvrstu i potpunu vjernost „u dobru i zlu“. Papa Ivan uzvrati nama stalnim blagoslovom i molitvom, stavi nas pod zaštitu Svete Stolice, a trostrukost Saveza i Zavjeta potvrdi Krist svojom Uskrslosti.

Stoga, MI i danas molimo Svetog oca Benedikta XVI. da blagoslovi naše osobne, obiteljske i narodne korake i dane, da uvijek istom snagom i zanosom svjedočimo Kristovo Sveto Ime, da ne okaljamo krsni zdenac Višeslavov ni svjedočanstva vjere naših predaka. Krist nas izbavi iz tame i neznanja i kao narod ugledasmo svjetlost poslije mnogih duhovnih noći. Obećajemo, stoga, – poput Branimira, poput Stepinca i Merza – ljubav i vjernost Kristu i Crkvi, MI, čiji preci to učiniše prije trinaest stoljeća, i koji taj zavjet preko pokoljenja održaše do danas. Ne bojimo se sjena koje se nadvijaju na našu slobodu, jer domoljublje i slobodoljublje (iz Evanđelja naučismo!) njegovali smo i u težim danima.

U trostranosti Saveza, u danima dok očekujemo Benedikta XVI. i proslavljamo pobjedu Života nad smrću, svima – diljem Domovine i Svijeta - želimo sretan i blagoslovljen Uskrs!

 

                         Uredništvo lista „MI“

 

Intervju

 

Peter Kreeft, profesor filozofije na Boston Collegeu

 

Pokvarenu zubu stomatolog nije drag!

 

Poštovani gospodine Kreeft! U ime mladih katoličkih intelektualaca okupljenih oko časopisa „MI“ zahvaljujemo Vam za sve dobre knjige i tekstove kojima nas obogaćujete. Sretni smo što možemo s Vama razgovarati. Recite nam kako je danas biti vjernik i konstruktivan intelektulac u Americi? Kakve vas muke muče i koja vas nada drži?

- Moji su osjećaji posve nebitni za svijet oko mene, jer malo je onih koji će ih iskreno shvatiti i poštivati. Dakle, oni su važni za mene, a manje za druge. Svi smo danas skloni precjenjivati osjećaje – i sveci se slažu oko toga!
Nastojim da moje brige i nadanja budu iste su kao i one Kristove, kakvoga nam objavljuje Njegova Crkva. Trajna su nadanja i strahovi redovito značajniji od onih trenutačnih i prolaznih, a u Kristu i njegovu nauku jest trajnost. Istodobno, najvažnija i najsnažnija sredstva pobjeđivanja strahova i ostvarivanja nadanja, redovito su ona trajna i sveopća – nisu podložna trenutnim mijenama! Bog nam se objavljuje u skladu s našim potrebama konkretnoga trenutka i vremena te nam je u tom smislu podario nepromjenljive i svekolike istine: upravo one tvore ono što nam je najpotrebnije znati, a što smo skloni najčešće zaboravljati. Primjerice, kako je On Bog, a ne mi. I kako se sav smisao života sastoji u sljedećem: ljubiti Njega i ostalu Njegovu djecu, našu braću, bez obzira na sve.

 

SIDRIŠTE NA NEBU

Svijet je prepun teških i crnih misli. Vi pak u svojim tekstovima zagovarate nadu i radost. Ističete najveće kršćanske vrline. Gdje je naša nada i uspjeh na ovom svijetu?

- Naša se ovozemaljska ufanja i radosti redovito nalaze na Nebu - ondje je njihov izvor i uvir. Sva nadanja i radosti koja dolaze isključivo od ovoga svijeta neizbježno su osuđena na propast; sva nadanja i radosti čiji je izvor i uvir u Kristu, posjeduju zajamčen uspjeh. „Brodovlje“ čije je sidrište na nebu, a ne u moru, bit će uzdignuto na nebo.

Kako vidite i ocjenjujete pontifikat Benedikta XVI.? Zašto se toliko napada Crkvu? Kako tumačite taj fenomen?

- Papa Benedikt XVI. genij je i svetac, upravo poput svoga predšasnika. Kada Crkva ne bi trpjela napade od svijeta, trebali bismo se zabrinuti, jer bi to značilo kako ne obavlja svoj posao, kako ne naviješta Istinu za koju je sam Krist zajamčio kako neće biti prihvatljiva ovome svijetu. Pokvarenu zubu, stomatolog nije drag! Što nas više progone i kleveću, to bolje za Crkvu. "Krv mučenikâ sjeme je novih kršćana."

 

NOVO I STARO BLAGO

Koje vrednote iz Evanđelja danas posebno valja naglasiti? Kako sačuvati mir u svakodnevnici i ne dati s izmanipulirati idejnim otrovom?

- Crkva oduvijek svijetu daje ono što mu je potrebno, a ne ono što bi on želio. Vjere su redovito reakcija na krivovjerja. Danas su u svijetu ugroženi čovjek i ljudsko dostojanstvo, osobito dostojanstvo obitelji, kao i jedan od njenih osnovnih temelja, ćudoređe, poglavito ono s područja spolnosti. Moralni relativizam i seksualna revolucija prometnuli su Europu iz kršćanskoga u post-kršćanski kontinent. Crkva je poput domaćina iz Evanđelja, koji iz svoje riznice iznosi staro i novo. Staro su blago drevne lekcije o tome kako je ćudoređe stvarno, objektivno, sveopće; kako čovjeka čini čovjekom te predstavlja jedini put ka sreći. Novo je blago Teologija tijela Ivana Pavla II. To trebamo neprestano poučavati - na stare, kao i na nove načine - sve dok svijet to ne nauči, pa makar se u međuvremenu i pretvorio u „Vrli novi svijet“.

Progovorite nam i nekoliko rečenica o ljubavi, jer o tome krasno pišete? Koliko nam je danas potrebno kršćansko milosrđe, opraštanje i ljubav?

- Svijet je uvijek pun mržnje te mu je ljubav uvijek potrebna, jer je Bog – mogli bismo reći – sazdan od ljubavi. No, današnji je svijet jednako tako pun lažnih ljubavi te općenito vlada pomutnja oko poimanja ljubavi.  Stoga trebamo kako ljubiti, tako i pojasniti što ljubav jest.  Mi kršćani najbolje poznajemo ljubav zahvaljujući božanskome daru Kristovom, vrhovnom utjelovljenju božanske ljubavi. Tu ljubav trebamo pokazati i prenijeti i ljudima drugih vjera, npr. muslimanima. Neće ih uvjeriti naše riječi, dok ne vide naša djela. No, ironija leži u tome što na neki način muslimani znaju što je ljubav bolje od slabih kršćana, ili pak bivših kršćana Europe, jer se oni predaju sebedarju kroz obitelji, dok kršćani prakticiraju filozofiju "autonomije" i individualizma, radi čega Europu pokorava islam. Pravo im budi! Oni su na puno načina poslušni Božjim zakonima daleko bolje od nas. 

 

ODGOVORNOST INTELEKTUALACA

Napisali ste knjigu o odnosu kršćana i muslimana. Mi živimo zajedno s muslimanima i s njima vodimo dijalog. Kakva nam je budućnost i što su zajednički interesi? Može li autentična vjera pomoći i jednima i drugima?

- Naši su zajednički interesi jasni - štujemo istoga Boga. I naše su razlike bjelodane - riječju, to je Krist. Naš je sljedeći zajednički interes čovječnost. Načela što ih je Sveti Augustin postavio u Državi Božjoj i danas vrijede. Kršćani surađuju s nekršćanima na općeljudskom dobru, iako se u tome rukovode dubljom, vjerskom stvarnošću. Ako je to opravdavalo zajedničke političke interese s poganima, utoliko više opravdava zajedničke političke interese s muslimanima. Što su iskreniji i dublji naša vjera i predanje (ovo potonje je zapravo značenje riječi „islam“) Bogu, utoliko ćemo uspješnije surađivati, jer je Bog samo jedan, a njegova nam palica određuje savršen ritam. Što više budemo gledali u Nj i ravnali se prema Njegovoj palici, to će različita glazbala većma skladno, a ne neskladno, svirati, i tako stvarati predivnu glazbu. Sveci pjevaju u suglasju, čak i na različite melodije, samo ako se iznad svega ravnaju prema Dirigentu.

Odgovaraju li kršćanski intelektalci hrabro izazovima svijeta? Zapažate li pojave koje valja postaviti kao primjere? Kako se drže katolici u Americi?

- Intelektualci su obično kukavice, a ne ratnici, niti pak mučenici. Većina nas posjeduje slabosti na jednom, a jakosti na drugom području. Većina se intelektualaca bogatih naroda klanja ugodi i društvenoj prihvaćenosti. "Ne uzdajte se u knezove," veli Biblija te smatram kako se to odnosi ne samo na nositelje političke moći, već i na „knezove“ uma. Na Nebu ćemo vidjeti koliko su – na nevidljive, ali stvarne načine – bili moćniji „obični“ ponizni sveci, negoli slavni ljudi bilo kojega doba.

 

BUDITE UZORI

Koliko znate o Hrvatskoj? Kakva bi, po vama, trebala biti uloga malih naroda u svijetu?

- O Hrvatskoj najviše znadem od Michaela O'Briena. Pročitao sam njegov roman „Otok svijeta“ i istaknuo: ' Dobro pazite kada ćete započeti čitati ovu priču, jer ćete, dok je ne dovršite, u njoj živjeti, čak i nakon što zaklopite korice. Promijenit će vas; učiniti boljom i mudrijom osobom – a ima li veće zadaće što bismo je mogli očekivati od jedne knjige? Koliko je knjiga, od tisuća što ste ih pročitali posjedovalo tu snagu? Možda svega nekoliko, i to – ako ste imali sreće. Evo još jedne!' Također sam o Hrvatskoj saznao puno i od svoga zeta, koji je hrvatskog podrijetla. Znadem kako ste zadobili duboke rane kroz desetljeća mučeništva i progona, zahvaljujući čemu je vaša vjera jaka. Vaša uloga nije biti oni koji će slamati moć, niti pak biti politički arbitri, već uzori. Bog ponekad malim ljudima, djeci, pa i malim narodima, povjerava velike zadaće. To se, dakle, ne odnosi samo na pojedince, već ponekad i na čitave narode. Naša je uloga uglavnom biti pripravni, čekati na Njegovu volju, a onda je izvršiti, ili pak otrpjeti – već prema slučaju. Drugim riječima, nastaviti činiti ono što vi činite: ustrajati u vjeri, ufanju i ljubavi, bez obzira na sve.

Kako danas ohrabriti mlade intelektualce da odgovore na Božji poziv? Kakvu biste poruku uputili onima koji su „stvoreni i sposobni za velika djela“, ali još uvijek kalkuliraju s materijalističkim interesima svijeta. Isplati li se, unatoč svim nevoljama, u konačnici biti plemenit i svjedočiti slavu Božju?

- Nitko nije sposoban za velika djela, ukoliko mu je srce ogrezlo u materijalizmu. Suvremena su sveučilišta danas najmoćnija mjesta na svijetu (valja pročitati sjajnu knjižicu Charlesa Malika Krist i Sveučilište), tako da je velika potreba za kršćanskim intelektualcima. Valja nam poći na one dijelove bojnoga polja na kojima gubimo bitku. Uvijek se isplati biti častan, makar i na čisto ljudskoj razini, dok vječna plaća očekuje onoga koji ljubi Boga te služi Njemu, Njegovoj slavi i Njegovu kraljevstvu. Kada ne bi bilo tako, Boga ne bismo mogli nazivati pravednim, a pogotovo ne ljubiteljem čovjeka.
Ovaj intervju objavljujemo uoči Uskrsa. Što ovih dana molite od Krista Uskrsloga i što svima nama poručujete?

- Uskrs ne slavi prošli događaj Kristova Uskrsnuća, već činjenicu kako je On Uskrsli i danas živ i djelatan. On je najvažnija osoba na svijetu, a ujedno i najdjelatnija. Naša je zadaća hoditi s Njime, i onda kada Ga ne vidimo ili ne prepoznajemo, kao što je to bio slučaj s učenicima na putu za Emaus te da nam srca gore dok nas poučava (kao što je to bio slučaj s njima: "Nije li gorjelo srce u nama (…) dok nam je otkrivao Pisma?") Srca koja gore, kadra su zapaliti svijet.

Svim Hrvaticama i Hrvatima, čitateljima časopisa „MI“, te svim ljudima dobre volje: Sretan Uskrs!

Razgovor vodio: Mate Krajina

 

Isus u Emausu nije samo lomio kruh

Od svih ukazanja uskrsloga Gospodina, obraćanje onoj dvojici učenika na putu za Emaus najviše se usjeklo u moje dječačko sjećanje dok su mi isto tumačili moji vjeroučitelji. Taj put iz grada Jeruzalema u selo Emaus čini se i danas slično budi dječju maštu, kako onu vjersku, tako i onu umjetničku. Kako bismo već na početku izbjegli nesporazum, želim naglasiti da ne mogu govoriti o uskrsnuću, jer nitko nije bio prisutan kod tog događaja te sukladno tomu u Svetom pismu nemamo nikakvih izvješća o Uskrsu, odnosno evanđelisti o tome »šute«. Dakle, riječ je o ukazanju Uskrsloga, a ne o samom uskrsnuću, treći dan.

U svakom slušaju, imamo dvojicu mladića koji su bili Isusovi učenici. Napustili su svoj Emaus i pošli su ga slijediti. Slavno su s Učiteljem za blagdan Pashe uzišli i u Jeruzalem. A već na Veliki petak Isus biva iz mržnje optužen i nepravedno osuđen kaznom pribijanja na križ. Doduše, već se bio dogodio i Uskrs, ali (ne samo!) za tu dvojicu učenika još uvijek je bio samo i jedino neslavni svršetak učitelja i proroka u kojega su polagali velike i sve nade da će spasiti i otkupiti Izraela. Kod njih je sve stalo kod križa. Stoga, razočarani i pognute glave napuštaju Jeruzalem.

 Ne samo to, nego je netko izgleda ukrao i Učiteljevo tijelo. Što više, kako piše Luka, jedini od četvorice evanđelista koji opisuje tu scenu (24, 13-35), ta dvojica učenika kažu: »zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ«. Sve su bili ostavili, krenuli za njim, a sad im je izgleda sve propalo. Čak su i Učiteljevo mrtvo tijelo ukrali, a žene pričaju da je on živ. Kako živ, kad mu nema tijela? U njihovoj tuzi to ih dodatno zbunjuje. Stoga ne vjeruju ni u kakav obrat situacije, napuštaju zajednicu u Jeruzalemu i odlaze kući.

I dok su tako išli u Emaus i razmišljali o svemu što se dogodilo u Jeruzalemu, gotovo neprimjetno im se pridružuje neki stranac i uključuje se u njihov razgovor. Da je taj netko sam Isus, piše evanđelist Luka »prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima«. I nesvjesni te činjenice, pričaju oduševljeno upravo o njemu. No, sve je to njegovom smrću na križu nestalo. Uskrs se, doduše, već dogodio, ali ne i kod njih. Ne vide nigdje tragove uskrsnuća. Stoga odlučno odlaze od mjesta gdje se dogodio križ, zapravo bježe s mjesta gdje su se raspale njihove nade.

Zanimljivo je da im Isus ne počinje odmah govoriti ili dokazivati odnosno samouvjereno propovijedati – što bi bilo za očekivati. U razgovor se uključuje s pitanjem: »A što to pretresate među sobom?« Zašto im Isus postavlja to pitanje? Zar nije taj upit suvišan? Ta on sam najbolje zna, što se to dogodilo prošli vikend u Jeruzalemu. Zašto ih drži u neznanju i zašto im ne podastre odmah odgovore?

 Ne, nije to nikakav Isusov dijaloški trik. Iz najmanje dva razloga je postavio to pitanje. Kao prvo, on ima svoj osobni doživljaj dogođenoga, kao patnik i žrtva pribijanja na križ te u konačnici uskrsli. Ova dvojica učenika događaje u Jeruzalemu su doživjela na svoj način. Isus, dakle, želi čuti njihovo iskustvo i njihovo mišljenje. I drugi razlog jest zasigurno taj da Isus drugoga u potpunosti uzima ozbiljno. Otud i takav način komunikacije.

Jer, kad bi Isusovo pitanje bilo samo dijaloški trik, ne, ne bi to bilo ozbiljno prihvaćanje drugoga. S trikovima se ne može doći do pravoga razgovora i dijaloga povjerenja. Dakle, Isus se odlučuje slušati i saslušati drugoga. Dvojica učenika otkrivaju povjerenje i istresaju »nepoznatome« svoje srce. Isus je upravo svojim načinom razgovora i susreta stvorio prostor povjerenja, koji omogućuje daljnju otvorenost i uopće iskrenost razgovora.

Isusovo sljedeće obraćanje njima je također u formi pitanja: »Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Dakle, opet pitanje, a ne govor, tvrdnja ili moraliziranje. Ne, nije to bio nikakav novi Isusov trik. Naime, pitanje potiče sugovorinka na razmišljanje, pomoću kojeg će s drugim očima, iznova i novo gledati i sagledati stvarnost oko sebe, jer to pitanje otvara prozor skrivenoga horizonta. Ono daje vremena, omogućuje prostor da sugovornik stvori svoje mišljenje. Tek tako se mogu probudti njegove zaspale snage, potiče ga se na vlastito razmišljanje i pokreće njegovo srce. Neka tvrdnja i gotovi odgovor, ma ne znam kako bili točni, u sebi skrivaju opasnost da aboliraju sugovornika od njegova osobnog puta traženja i vlastitog razmišljanja. Ne kaže im, pogledajte – ja sam, nego ide s njima skupa (a ne umjesto njih!) njihov unutarnji put.

Dakle, Isus im ne drži nikakav govor niti ih nepotrebno kritizira. On im nakon toga tumači Sveto pismo. Zašto? Jer je promišljanje i razgovor o vjeri također mjesto susreta s Bogom. Zanimljivo da Isus ne govori sâm o sebi, nego opet pušta da Sveto pismo progovori o njemu.

Do tada su ga ta dvojica učenika izgleda samo poznavali, a sada ga pravo upoznaju. I upravo »dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše«. Često čujemo simplificirani govor kako su ta dvojica učenika Isusa prepoznala »u lomljenju kruha«. To je točno, ali čini mi se ipak samo djelomično, i olako može dovesti do nesporazuma. Je li Isus stvarno prepoznat samo po toj gesti »lomljenja kruha«? Ne, to nije cjelovita istina! Jer evanđelist nam ipak piše, kako je blagoslovio i dijelio, a ne samo »lomio« kruh. U protivnom bi to bilo poput gesta rukom rimskih careva – preostaje li život ili smrt pobijeđenim gladijatorima. Ne Isusov poseban ili specifičan način lomljenja, nego i blagoslivljanje i dijeljenje kruha. Takvo lomljenje kruha s nekim znači istinski susresti drugoga, imati udjela u njegovu životu, upravo djelom dijeljenja kruha života.

Nakon toga se sve mijenja, otvaraju im se oči i prepoznaju Uskrsloga. Iz onoga što im je prethodno pričao, tumačeći Pisma što govore o njemu, nije im sinula ideja s kim su u društvu i nije, dakle, bilo dostatno u hodu do njihove osobne uskrsne vjere. Dakle, ne samo kroz tumačenje Pisma nego i kroz lomljenje kruha, ne samo riječ nego nadasve djelo. Od tada svako naše lomljenje kruha u euharistiji i našim životima svaki put iznova potvrđuju Isus živi, Gospodin je prisutan u našim euharistijskim slavljima i našim životima. Otvorile su im se nakon toga oči i vraćaju se natrag u Jeruzalem te ne mogu svoj susret, svoj doživljaj s Uskrslim ostaviti samo za sebe. Uvijek je tako da Radosnu vijest treba dalje i drugima prenijeti!

Poput učenika na putu za Emaus i mi trebamo ljude koji će nam svojom riječju i svojim životom darovati blizinu, i onda će ono što je izgledalo kraj postati novim početkom. Isus ih osvaja jer ide s njima, skupa s njima dijeli dio puta, životnog puta. I tek onda kad je stvoren prostor povjerenja i razumijevanja, dolazi Isus sa svojim znanjem Pisma.

Ali govor sâm nije dostatan. Zajedno blaguju. Zajedno blagovati potvrđuje onaj zajednički pripovijedati, skupa razgovarati. Tek kad je to oboje cjelina, moguće im je prepoznati uskrsloga Gospodina. I kao da nakon toga njegova tjelesna prisutnost više nije potrebna. Isus takoreći nestaje i izmiče njihovim pogledima. Vraćaju se natrag u Jeruzalem kako bi drugima pričali što im se dogodilo. Oni ne znaju više nego li prije. Pa žene su im bile već slično ispričale.

Da, ova priča s puta u Emaus i zajedničko blagovanje je upravo priča za nas. Jer i mi do naše uskrsne vjere imamo samo Sveto pismo i euharistiju. Tako turobni i mračni hod iz Jeruzalema u Emaus postaje radost spoznaje. Možda bi to mogao biti i put Crkve danas u njezinu naviještanju Radosne vijesti i ovih uskrsnih blagdana. Upustiti se u konkretni život, ozbiljno uzeti slušatelje riječi Božje, sa senzibilitetom, sa stvarnim interesom, a ne s gotovim odgovorima i sveznadarskim nastupom.

Zanimljivo je da samo jedan od dvojice učenika, prema pisanju evanđeliste Luke, ima svoje ime, Kleofa. Ako se upustimo i uživimo u ovu uskrsnu priču, taj drugi učenik možemo biti mi u našem ovogodišnjem hodu do svoga Emausa i susreta s Uskrslim. Za to je potrebno ponizno uvažavanje stranca i uopće otvorenost prema nepoznatome, poput učenika na putu do Emausa, do Uskrsloga Gospodina.

 

Frano Prcela, O.P.

(Institut M.-D. Chenu, Berlin)

 

Dotaknuti istinom - novi američki obraćenici

 

 

Postati katolik danas na Zapadu u odraslim godinama, naizgled se čini šaljivim! Je li to uopće moguće? U svijetu u kojem je sve otvoreno i dozvoljeno, postati dio nečega što vam govori što i kako činiti, kako živjeti gotovo da je nemoguće! Ali, ipak postoji jedan tihi pokret koji se događa, tisuće ljudi koje Krista pronalaze u zajednici koja se naziva Katolička crkva. Još čudesnija i zanimljivija je činjenica što stotine protestantskih propovjednika/pastora prelaze u Katoličku crkvu. Kako nazvati te ljude: obraćenici? Nisam baš siguran! Oni vjeruju u Krista, njima je Biblija najintimnije štivo, oni su se posvetili Kristu, ali nešto je nedostajalo. Da li to nešto nazvati puninom spoznaje, puninom istine, ili otkrićem da ono što su oni radili, naučavali ipak nije bila puna istina!?

 

Iskustvo novije tradicije

Sve do II. Svjetskog rata i u Engleskoj i u Americi obraćenici na katolicizam činili su većinu intelektualnih vođa u Crkvi. Poznata imena poput John Henry Newman, Orestes Brownson, G.K. Chesterton, Graham Green, Evelyn Waugh, Dorothy Day, Thomas Merton, Marshall McLughan, Richard Simpson i drugi. U njihovo vrijeme kao da je bila kontradikcija tvrditi kako postoji “katolički intelektualac” jer te dvije stvari nisu išle zajedno. Ovi ljudi su upravo tvrdili drugačije i to dokazivali. Njihov rad na području znanosti, povijesti, književnosti i filozofije  uvelike je dokazivao da je katolicizam intelektualno oslobađajuća snaga, a ne restiriktivna i nasilna usprkos crkvenom dogmatskom stilu i hijerarhiskoj strukturi. Oni su započeli ogroman posao istraživanja i interpretacije katoličke povijesti pokušavajući dokazati njenu veliku vrijednost. Uspostavili su novu tradiciju, te svoj intelektualni rad usmjerili k uspostavljanju velike vjerodostojnosti Katoličke crkve izvan njenih krugova.

Svakako valja spomenuti noviju povijest i 400 anglikanskih svećenika iz Engleske koji su zajedno sa velikim brojem svoga puka godine 1993. prešli na katoličku vjeru. Zajedno s njima stigli su i engleski političari Anne Widdecombe i John Gummer. Jedan od razloga njihova prelaska bila je odluka Anglikanske crkve o ređenju žena. Zanimljivo: sličan razlog je bio i nastanak same Anglikanske crkve u vrijeme Henrija VIII.

 

 

Iskustvo američkih obraćenika danas

U američkoj kršćanskoj javnosti vrlo su poznata imena protestantskih propovjedniak koji su postali katolici poput slijedećih imena: Scott Hahn, Paul Thigpen, Tim Staples, Marcus Grodi, James Akin, Steve Wood, Bob Sungenis, Julie Swenson, Rick Conason, Dave Armstrong, Al Kresta i drugi. Ovi obraćenici na katoličanstvo stigli su iz različitih denominacija, intelektualno razumjeli i prihvatili Katoličku crkvu, te shvatili da i njihova tradicija stiže iz istog izvora. Svake godine tisuće ateista, evangelika, mormona, fundamentalista i pentekostalaca bivaju iznenađeni istinom koju pronalaze u Katoličkoj crkvi. Veliki dio današnjih obraćenika u katoličku vjeru dolazi iz krugova protestantskih evangeličkih propovjednika, odnosno ljudi koji su bili najžešći protivnici svega katoličkog.

Propovjednici su pronašli biblijske, teološke i povijesne dokaze za katolicizam. Slijedeći njih doživjeli su otkrivenje istine pred vlastitim očima.

Mnogi od njih započeli su različite pokrete kako bi pomogli tisućama i milijunima ljudi “povratak doma”  kako to često nazivaju. Tako Patrick Madrid izdaje časopis Envoy koji se bavi apologetikom i evangelizacijom. Od godine 1996 do danas pokupio je mnoge nagrade iz područja novinarstva. Tim Staples, bivši propovjednik u denominaciji koja se zove Assembly of God, sada je vrsni propovjednik, javni govornik i pisac. Njegova knjiga “The Bible made me do it” ustvari njegov je put od fundamntalističkog evangelika do katoličkog propovjednika.  Bio je student na poznatom fundamentalističkom učilištu “Jimmy Swaggart Bible College”. U južnoj Kaliforniji danas ima svoj vrlo uspješni radio program. Gost je mnogih zajednica diljem Amerike.

Steve Ray, također je bio evangelik, danas je pisac dvaju knjiga te je čest govornik na katoličkim konferencijama.

Dr. Deal Hudson, nekada poznati baptistički propovjednik, danas je ugledni profesor na isusovačkom sveučilištu Fordham u New Yorku.

Vjerojatno jedan od najpoznatijih američkih obraćenika današnjice i čovjek koji najviše piše i gotovo da je postao autoritet kada su u pitanju konvertiti je Scott Hahn. Po njegovom vlastitom svjedočanstvu svako njegovo istraživanje tradicije i dogme, povijesti i teologije vodili su ga u Rim. Ostavio je sve i pošao. To ga je skupo koštalo. Izgubio je svoj posao, poziciju među evangelicima, većinu svojih prijatelja i obitelji. On je svakako u Americi moderni Pavao. Od čovjeka koji je žestoko progonio katolike, pisao protiv katoličke crkve, bio vrlo živi zagovornik anti katolicizma, postao je njegov najdublji branitelj.

Marcus Grodi, bivši protestantski propovjednik,  danas je vrlo uspješni voditelj programa «Journey Home» na nacionalnoj katoličkoj televiziji koja se danas može gledati u velikom dijelu svijeta. On je i osoba koja je za ovu televiziju razgovorala s većinom poznatih američkih obraćenika.

Stephen Ray je bio ugledni sin baptističke obitelji, predavač Biblije, sin baptističkog đakona. Postavši katolik napisao je best seller «Crossing the Tiber and Upon this Rock”.

Kenneth Howell je bio prezbiterijanski svećenik te ugledni professor na teološkom fakultetu prezbiterijnske crkve. Zanimljivost njegove priče je u tome što ga je upravo njegov profesorski posao i istraživanje biblijske tradicije dovelo ravno u krilo Katoličke crkve.

 

 

Zajednički razlozi svim obraćenicima

Što je važno znati i što je zajedničko za sve ove ljude? Evo nekoliko detalja:

- Svi su oni susreli nekoga tko je bio oruđe  u njihovu procesu postajanja katolikom. Jedna osoba je bila najvažnija spona. Tako npr. Tim Staples tvrdi kako je on uvijek mislio da su katolici neznalice, ljudi koji ne poznaje niti Bibliju, niti tardiciju, niti učenje Otaca pa ih je bilo lako pridobiti na svoju stranu. Tako je on mislio i radio dok u američkim marincima nije susreo osobu koja je poznavala i vjeru i tradiciju i Bibliju. Gospodin Staples je po pvi put u životu izrekao riječi: «Možda su ovi katolici stvarno u pravu!»

- Svi protestantski propovjednici jednom su došli do točke kada su sami sebi rekli: «Temeljne istine kršćanstva  čini mi se da nisu iste kao one koje ja propovjedam!»

- Njihova obitelj i prijatelji okrenuli su se protiv njih.

- Svi oni su dio svog stada poveli sa sobom u Katoličku crkvu.

- Najveći problemi s kojima su se susretali na svom putu od fundamentalistički, protestantskih, anti katoličkih propovjednika do praktičnih katolika bila su četiri učenja Katoličke crkve: čistilište, papinski autoritet, molitva svecima i učenje o Mariji.

Ovome valja pridodati da uz stotine i tisuće ljudi koji postaju katolici, a do sada su vodili različite protestantske crkve u Americi, samo u godini 2005.,  160,000 odraslih ljudi postali su katolici. Uz ova poznata imena katoličkih obraćenika iz redova protestantskih propovjednika, važno je spomenuti i činjenicu dobrog broja ljudi koji su poznati u javnosti, te su u katoličkom učenju pronašli svoj duhovni dom. Među njima valja spomenuti između ostalih i vrlo poznatog novinara, političkog komentatora, pisca, urednika emisije na CNN-u, Roberta Novaka, sveučilišnog profesora Petera Kreefta, zabavljača i pjevača Boba Hope, Norma McCorvey, koja je bila “Roe” u poznatom “Roe v. Wade” na američkom Vrhovnom sudu koji je 1973. ozakonio abortus. Gospođa McCorvey “Roe” postala je vrlo zauzeta katolkinja i snažan borac upravo protiv abortusa., te mnogih drugih.

Riječ je o tihom pokretu koji se naziva «povratak doma», u krilo Crkve koja je doista majka. Njihovi primjeri života, žar za životom vjere postaju veliki svjetionik mnogima koji su na raskrižju života i duhovnosti. U mjesecu listopada godine 2006. u Chicagu je održana  međunarodna konferencija poznatih katoličkih obraćenika. Sama činjenica održavanja ove konferencije govori o važnosti ovog sve snažnijeg pokreta koji tiho ali jako osvježavanja život Katoličke crkve u Americi.

 

Fra Jozo Grbeš (Chicago)

 

 

KRVOTOK

 

 

Dok sam bio u pučkoj, a i u srednjoj školi, biologija mi se nešto nije dala učiti. Išlo je to prema onoj: sve cvjeta i zeleni se, što da ja time razbijam glavu? Međutim, što sam stario, zanimanje je nadolazilo, ne samo zbog manjih ili većih zdravstvenih poteškoća. Shvaćao sam da okružje oko nas nije nešto što nema nikakve veze s nama, odnosno što živi nekim svojim odvojenim životom.

            Utvrđivao sam ovo svoje mišljenje i neki dan dok sam gledao onaj američki film End game, a izgleda da ću opet, iako to rijetko, rijetko činim. Za one koji ga nisu gledali recimo da je govor o Družbi Bilderberg, tajnom društvu koje sa svojim satelitima nastoji zavladati svijetom. Ili još jednostavnije: riječ je o Novom svjetskom poretku. Mnoštvo činjenica, lica koja znamo iz javnih glasila. Ipak, posebno me se dojmila mreža autocesta u Teksasu koje tvorci filma nazvaše krvotokom tog Novog svjetskog poretka. Stvarno dojmljivo izgleda. Pukla posred zemljovida, a uslikana odozgo izgleda poput moćne rijeke, samo što ne vijuga, nego oholo uspravna žuri naprijed. Povezivat će današnje tri države SAD, Meksiko i Kanadu, a sutra će to biti unija, ili kako će se već zvati, Sjeverna Amerika. Cestom će kružiti vozila čiji će vozači imati čipiranu vozačku dozvolu tako da će se u svakom trenutku znati na kojem se mjestu nalaze. Cestarinu će naplaćivati neka tvrtka iz Španjolske koja je koncesiju dobila na tajnom dogovoru. Ona je, pak, vlasništvo socijalistički orijentiranih gazda. I gdje smo? U socijalizmu s ljudskim ili bez ljudskog lica, svejedno, nazivi nisu važni, nego samo bit. Na nesreću ona je potpuno neljudska i svatko tko razmišlja ili to želi odbacit će je s gnušanjem. Da nisam pretjerao navest ću riječi gorljivog pokretača i poticatelja Novog svjetskog poretka, Davida Rockfellera. Dotični još 1973. reče: »Kakva god bila cijena Kineske revolucije, ona je očigledno uspjela ne samo stvoriti djelotvorniju i angažiraniju upravu već i izgraditi visoki moral i društvo s ciljem... Društveni eksperiment u Kini pod vodstvom predsjednika Maoa jedan je od najvažnijih i najuspješnijih u ljudskoj povijesti.« Svaki komentar je suvišan, naročito kad se sjetimo knjige Crna knjiga komunizma i jezivih brojki ljudi koji su usmrćeni zbog suludih socijalističkih, komunističkih, boljševičkih i sličnih namisli.

            Vjerujte mi, bilo bi mi vrlo drago o svemu ovome ne govoriti, ali bih u tom slučaju opet bio onaj đak iz ranih dana kojeg nije briga što se zbiva oko njega, jer sve izgleda bajno. Oni upravo to žele. Zbog toga su im sastanci tajni, odluke isto tako. Kljukaju nas kojekakvim jeftinim sadržajem da ne bismo počeli razmišljati. U tom slučaju dovest ćemo u pitanje njihove već uznapredovale radove. Gradi se, naime, na svakom koraku. Zovu to okrupnjavanjem, brigom za boljim upravljanjem, zaštitom okoliša. Nakon prvog kruga tog okrupnjavanja slijedi drugi, pa treći i sve tako dalje dok na jednom području ne zavlada samo jedan igrač. I što ti na kraju preostaje? Sasvim jednostavna stvar. Zavladaj tim glavnim igračem i zavladao si cjelokupnim područjem, jer kroz njega počinje teći tvoje mišljenje čitavom tvrtkom. Gdje dođe do zastoja on se kirurški nemilosrdno uklanja. Zbog toga imamo Svjetski monetarni fond, svjetske trgovinske sporazume, svjetsko zdravstvo, svjetsko ovo i ono. Dečki se spremaju za sutra. Ah, da, rekoše i da bi nas trebalo biti manje, negdje oko 500 milijuna, neki među njima zalažu se i za manje. Sad nas je istina više. Nema druge nego višak »humano« potamaniti, opet u tišini i odlučno.

            Na ovim našim prostorima jedan od provoditelja ovakvih nauma bijaše neprikosnoveni Drug Tito. Lunjao je sa svojima šumom, dok gore spominjani, danas zvani globalisti, ne prepoznaše da bi mogao biti dobar sluga. I bi. Zakukale su mnoge majke i očevi, ali koga to briga. Na sprovod mu dođoše okrunjene, neokrunjene i svakakve glave s različitih dijelova svijeta. Na sve strane prisilna tuga. Reci da je bio diktator, ubojica, što je stvarno bio, pa će se i oko tebe netko okupiti ako imaš koga da se okupi i ako ga nije strah. Naravno, Tuđmanu nabrojani ne dođoše. Njega isprati njegov narod i nadalje žali za njim. Za Titom nitko ne žali, osim skupine koja je išla njegovim tragom, skupine koja je imalo razne povlastice i skupine koja je zavedena. Gledam mu neki dan bistu u Travniku. Nova je, postaviše je pred dvije godine. Prekrio je snijeg, samo mu nos viri. Ne bih znao da je njegov da mi nisu kazali. Što li su mislili jadnici koji pokušaše zaustaviti vrijeme? Ma, baš me briga, ja mislim da je to prošlo svršeno vrijeme.

            Proljeće je zakucalo na vrata, krv brže kola kroz vene. Želim nešto napraviti, doprinijeti pobjedi dobra koliko mogu. Razmišljam i odlučujem. Pripadnik sam svoga naroda, svoje vjere, svoje uljudbe, a svi oni koji bi htjeli da im ropski služim, neka zaborave na to. Priznajem samo bratsku i sestrinsku ljubav, ono stanje kad si potpuno slobodan i kad je svatko oko tebe također to isto.

 

Miljenko Stojić

 

 

Vjera u Raspetoga i nasilje

 

 

Ne daj da te zlo nadvlada

nego nadvladaj zlo dobrim! (Rim, 12:21)

Religija je zla! Kad nestane s lica zemlje živjet ćemo u miru! Novi ateisti (primjerice Richard Dawkins, Bog iluzija i Christopher Hitchens, Bog nije velik: kako je sve zatrovano religijom) okrivljuju religije za mnoge zločine, koje je čovječanstvo počinilo u povijesti i iskazuju stajalište da zbog toga sve religije treba uništiti, a samo je pitanje načina kako to učiniti, kao što je to metaforički izrazio jedan američki borbeni ateist, pitajući se treba li udarati željeznom polugom ili bejzbol palicom. Mnoge zlonamjerne i provokativne knjige, koje su postajale svjetske uspješnice, izravni su poziv na iskorjenjivanje svih oblika religije, a posebice im je na „srcu“ kršćanstvo, te nastojanje „obraćenja“ čitatelje na racionalni ateizam, jer, kako kaže Richard Dawkins, religija nije samo pogrešna; ona je zlo. Dawkins napada Boga, sve bogove, bilo što i sve nadnaravno, što god i kad god bijaše ili će biti otkriveno. Za njega je religija opasna poput »crnih boginja«, ali za tu bolest ipak postoji lijek. Religija, piše Hitchens, je nasilna, iracionalna, netolerantna, povezana s rasizmom i zadrtošću, zaodjenuta s neukošću i neprijateljstvom prema slobodnom istraživanju, omalovažavajuća prema ženama i nasilna prema djeci. I Sam Harris (Pismo kršćanskoj naciji) slično piše: Postavio sam cilj uništiti intelektualne i moralne pretenzije kršćanstva. Zanimljivo je da je i Lenjin smatrao da je eliminacija religije središnje pitanje uspjeha socijalističke revolucije. Na omotu jednog izdanja Dawkinsove knjige na engleskom jeziku jedan od recenzenata pretenciozno i slavodobitno izriče da Dawkins pogađa religijske vođe punom snagom kojom razum može vladati, razarajući njihove nakazne pokušaje dokazivanja postojanja Boga, njihove uobražene tvrdnje da je religija jedini temelj moralnosti, te da su njihove svete knjige od riječi do riječi istinite.

Najgrublje i „najtemeljitije“ optužbe usmjerene su ipak prema kršćanstvu, koje nove ateiste jako ljuti, i koje je, kako kažu, već samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. Netolerantnost je ... vlastita svakom vjerovanju. ... Sigurnost u budući život je neuskladiva s tolerantnošću. Tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih, tvrdi, neistinito, Richard Harris. Charles Kimball (Kad religija postaje zlo) tvrdi: Možda je banalno to kazati, ali unatoč tome žalosna je istina, da je vođeno više ratova, više ljudi ubijeno, a u novije vrijeme više zla počinjeno u ime religije nego od bilo koje druge institucionalne snage u ljudskoj povijesti (sic!). Novi ateisti dakle dokazuju, a što je povijesno neistinito, i zapravo je ideološko oružje podložno manipulaciji, da bi ljudska povijest bila puno bolja da nema religija. Tako, primjerice, u novije doba ne bi bilo ratova na području bivše Jugoslavije, Ruande, Sudana, krvavih sukoba u Irskoj, te terorizma u obliku džihada.

Tvrdnja da bi svjetska povijest bila bolja bez religija, odnosno tvrdnja da je ateizam naša jedina nada za uspostavljanje mira u svijetu, kako to pretenciozno tvrdi kontroverzni slovenski filozof Slavoljub Žižek u knjizi „Nasilje“, velika je besmislica, ničim nije dokazana i nije dokaziva, te predstavlja utopiju. Mnogi bi se protuargumenti mogli izreći na takvo stajalište, no, to zahtjeva poseban prostor. Izvrstan odgovor na takve tvrdnje dao je u jednom svojem intervjuu književnik Hennrich Böll, koji inače za sebe kaže da je „kritički katolik“: Osim predodžbe svijeta s Kristom, svaka druga predodžba je daleko sablasnija! Prepuštam svakom pojedincu, da sam sebi predstavi stravični san jednog poganskog svijeta u kojem bi bilo dosljedno prakticirano bezboštvo tako da ljudi padnu u ruke drugih ljudi. Nigdje u Evanđelju ne nalazim opravdanje za ugnjetavanje, ubijanje, nasilje; kršćanin koji se time ogriješi biva okrivljenikom. ...  Među kršćanima je milosrđe barem moguće, a ovdje-ondje ga doista i ima. Znam: povijest crkava puna je užasa; ubijanje, ugnjetavanje, teror bili su prakticirani i izvršavani, ali među kršćanima bili su i jedan Franjo, Vinko Paulski, Katarina; trebalo bi puno prostora, kad bih ovdje htio ispisati registar Rimskog martirologija. Čak i najgori kršćanski svijet ja bih stavio ispred najboljeg poganskog, jer u kršćanskom svijetu uvijek ostaje prostora za one kojima ni u jednom poganskom svijetu nema mjesta: za bogalje, bolesne, stare i slabe, i – što je još više – ima ljubavi za one koji su se poganskom kao i bezbožnom svijetu činili ili se čine beskorisnim… Ja vjerujem u Krista, i vjerujem da bi 800 milijuna kršćana na ovoj zemlji moglo izmijeniti lice ove zemlje.

Zanimljivo je i stajalište filozofa Jürgena Habermasa, ateiste, prema mnogima suvereni sudac glede toga što je ili nije istina, odnosno što je dobro ili loše, a koji, nakon 40 godina traženja demokratske kulture, nije bio u stanju zamisliti alternativno rješenje onom koje je ponudio židovsko-kršćanski pogled na svijet: Kršćanstvo je funkcioniralo za normativno samorazumijevanje suvremenosti više nego samo kao puki glasnik ili katalizator. Univerzalizam ravnopravnosti, iz kojeg izviru ideje slobode i socijalne solidarnosti, autonomnog vođenja života i emancipacije, individualnog morala savjesti, ljudskih prava i demokracije, izravna je ostavština židovske etike pravde i kršćanske etike ljubavi. Habermas dokazuje da je moderni svijet baštinik koncepcije pravde, a koja proizlazi iz Mojsijeva zakona i shvaćanja Isusove žrtve ljubavi prihvaćene kao novi način života. U eseju „Razgovor o Bogu i svijetu“ on ide i korak dalje: Ta ostavština, čvrsto nepromijenjena, bila je predmet trajno kritičnog određenja i ponovne reinterpretacije. Do današnjih dana ne postoji za nju alternativa. I u svijetlu sadašnjih izazova postnacionalne konstelacije, nastavljamo crpiti bit te ostavštine. Sve ostalo je samo beskoristan i jalov postmoderni razgovor. Tvrdnja da postoji alternativa pravednosti Starog zavjeta i ljubavi Novog zavjeta je besmisleno blebetanje, smatra Habermas. Smatra da je Jeruzalem - pod čim podrazumijeva židovstvo i kršćanstvo - daleko više zaslužan od Atene za moderna načela slobode, jednakosti i bratstva. Posebice, iako i sam ateist, skreće pozornost na preveliku aroganciju suvremenog (novog) ateizma.

Nije sporno da su mnogi pokvareni ljudi, bili i jesu, u stanju na vjerskim temeljima opravdavati ubojstva, iskorištavanja i ugnjetavanja drugih ljudi, odnosno da je i kršćanska vjera korištena za opravdavanje raznih nasilja i zločina. No, pogrješno je, i tendenciozno, tumačenje koje to nasilje pripisuje kao nešto svojstveno (inherentno) kršćanstvu. Ljudi su skloni činiti nasilje nad drugima u ime ideologije, no, nasilje nije proizvod ideologije, već proizlazi iz ljudskog uma koji želi iz određenih razloga izvršiti zločin pozivajući se pritom na određenu ideologiju. Potpuno je jasno da kršćanstvo samo po sebi nije uzrok nasilju. Kad bi ljudskoj naravi i bilo prirođeno, odnosno svojstveno, mirotvorstvo (pacifizam) kršćanstvo svojim naučavanjem i pozivanjem na Sveto pismo ne bi nikoga poticalo na nasilje. Izvor nasilnog ponašanja dolazi iz nečeg dubokog unutar ljudske prirode.

Najveće zločine u 20. stoljeću počinili su politički ekstremizmi. Komunisti i fašisti su krvoločno poubijali više od stotinu milijuna nevinih ljudi. No, za nove ateiste to nisu zločini, koji se mogu pripisivati ateizmu kao takvom, jer njihov „prosvjetljeni“ ateizam, sam po sebi, za razliku od kršćanstva nikoga ne navodi na zločine. Priznaju, doduše, da su zločini počinjeni u ozračju društvenog ateizma, ali Staljinov i Mao Cetungov ateizam je bio zatrovan marksizmom, a u slučaju Hitlera radilo se je o lažnoj teoriji eugenike. Čovječanstvo zapravo još nije ni probalo „pravi“ ateizam utemeljen na prirodnim znanostima. A kad se to dogodi zavladat će u svijetu mir i stabilnost. U jednoj od svojih bizarnih i besmislenih tvrdnji dawkins navodi da ne postoji ni najmanja očitost da ateizam sustavno utječe na ljude da čine loše stvari. riječ je o nevjerojatno naivnom stajalištu, koje pokazuje da je dawkins odvojen od stvarnog i brutalnog svijeta i da ne poznaje sociologiju i psihologiju. No, činjenica je da se vjerski potaknuti zločini, kojih je na žalost bilo, brojčano gledano, ne mogu ni približno uspoređivati sa zločinima ateističkih režima. Nije problem u religijama već u ljudima, mada treba reći i to da nisu sve religije jednake. Kad bi religije stvarno nestale, pojavila bi se neka druga odlučujuća razgraničenja u društvu, koja bi opet bila zloporabljena.

Kršćanska vjera, kao jedna od glavnih svjetskih religija, ne potiče na nasilje već pridonosi, kao što lijepo opisuje Hennrich Böll, mirnijem društvenom ozračju. Lijek protiv vjerski potaknutog i opravdavanog nasilja i zločina, kad je u pitanju kršćanstvo, nije u borbi za njegovo uništenje, već je, kako je to u jednom svom izvrsnom eseju napisao ugledni teolog Miroslav Volf, u što snažnijem prakticiranju religije. Pritom ne misli na povećanu vjersku gorljivost i vjerski fanatizam, već na jačanje razboritijeg i istinskijeg, a ne samo deklarativnog, pristupanja i pristajanja uz vjeru kao vjeru. U srži kršćanske vjere nalaze se važni izvori za stvaranje i građenje kulture mira i solidarnosti. Isus Krist nije došao na svijet da nasilnim činom pokori zločince i zlotvore, već da za njih umre u sebedarujućoj ljubavi, te da ih tako pomiri s Bogom. No, patnja i smrt na Križu nisu sve što je isus učinio za ljude: Križ predstavlja ujedno i mjerodavan kriterij kako zapravo treba shvatiti Isusovo djelo. Teolog Volf postavlja temeljno pitanje u kojem se nazire i odgovor: Može li vjera u Raspetoga poticati na nasilje? Novi zavjet poručuje: On koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevara, kad su ga vrijeđali nije uzvraćao uvredama. Nije prijetio dok je trpio, nego se prepustio onome koji ga je nepravedno osudio. On je naše grijehe sam na svojemu tijelu iznio na drvo, da grijesima umremo i pravdi živimo (1Pt 2, 22-24). Isus je izravno starozavjetnu zapovijed ljubi bližnjega svoga proširio u ljubi svoga neprijatelja (Mt 5, 44).

Svaki ideal – božanski, transcendentni, ljudski ili neki izmišljeni – može biti zlorabljen. Takva je ljudska narav. No, zloporaba ideala ne negira njegovu vrijednost. Religija, kao pohranitelj onostranosti, ima veliku ulogu, jer sprječava da ljudi modernih sekularnih društava budu nadvladani sveobuhvatnim zahtjevima profesionalnog života i svjetskim uspjesima. Ona nudi toliko potrebnu dimenziju različitosti, jer religijske vrijednosti ljubavi, zajedništva, te pobožnosti pomažu da se ublaži globalna dominacija konkurentnosti, stjecanja i manipulacije, koji dominiraju u profesionalnom životu. Religijska uvjerenja ohrabruju ljude da jedni druge tretiraju kao konačni cilj, a ne kao puka sredstva manipulacije. O tome bi trebalo daleko više govoriti u katoličkim medijima, ali i u drugim crkvenim okvirima.

 

Mr. Krešimir Cerovac

 

 

 

„Žao mi je naroda!“

 

 

 

 

Otkuda glavinjanje, teturanje i bauljanje Hrvatske

Kroz četrdeset korizmenih dana (do Cvjetnice) prisjećamo se četrdesetgodišnjeg putovanja izraelskog naroda na putu iz ropstva u slobodnu zemlju. Možemo reći da je tu bilo glavinjanja, teturanja i bauljanja, ali je narod  i pored toga što se put odužio  ipak stigao u obećanu zemlju. U određenim krizama imali su čovjeka koji je bio čvrsto povezan s jedne strane s narodom a s druge s Bogom.  Tu je njegova veličina, ali i njegova muka. Nevolje naroda i nevolje s narodom nisu nestale ni nakon dolaska u zemlju obećanja. Javljali su se moćnici i vlastodršci koji nisu marili ni za Abrahama, ni Izaka, ni Jakova, ni Mojsija; oni su se raznim kompromisima vezali uz strane moćnike i državnike i njihova vjerovanja. Time su zapravo prekinuli  vezu s korijenima iz kojih je sama država nastala i tako postavili u pitanje i samu državu.

Pred dvadeset godina uspostavljena je samostalna država Hrvatska koja ima duboke korijene u prošlosti, ali se ipak za nju trebalo krvavo boriti jer je na nju učinjena agresija od susjednih naroda koji su za to imali podršku u međunarodnoj zajednici, već dugo hranjenu idejama da je svaka hrvatska država štetna i opasna.  Na  istu liniju razmišljanja gurnut  je veći dio  Srba u Hrvatskoj kao i pobornika propalog komunističkog  sustava. U ovom mjesecu (ožujku) pale su pred dvadeset godina i prve žrtve suprotstavljenih strana. Bilo je to na Uskrs 1991. godine. Uz velike žrtve, Hrvatska država je stvorena.

Pred deset godina upravu države preuzeli su oni koji nisu bili za onakvu državu kakva je bila stvorena ili za način kako je ona stvorena, a mnogi od tih nisu bili uopće za stvaranje samostalne hrvatske države. To je išlo u prilog onim međunarodnim snagama  koje su nerado gledale kako u ratnim ne/prilikama Hrvatska i hrvatski narod učvršćuju temelje samostalne hrvatske države. Jedni i drugi dali su se na rastakanje postavljenih temelja stavljajući na optuženičku klupu, domaću i međunarodnu, protagoniste stvaranja države, razbijajući zajedništvo Hrvata u domovini i inozemstvu te onih u Bosni i Hercegovini, kompromitirajući osobe i ustanove koje su bile jamac hrvatske državne i gospodarske stabilnosti.  Naša Vlada išla je nerijetko više na ruku tužiteljima naših generala u Haagu nego njihovim braniteljima. Čak se nedavno (!) dogodilo da Haaški sud prisiljava Vladu da vrati braniteljima oduzete spise! Valja priznati da su naše vlasti, zbog poslušničkog odnosa na koji su pristale u odnosu na strane moćnika, u mnogo slučajeva bile primorane donositi odluke koje štete suverenitetu Hrvatske.

Mnogi s pravom rekoše da smo i po tome narod izumitelja i da bismo pred cijelim svijetom mogli patentirati izum kako se izgrađuje država po mjeri njezinih protivnika. Pri tome se, dakako, ne gleda prvenstveno što misli narod i što mu treba, nego što misle i žele oni koji od tog naroda nastoje učiniti kolonijalnu masu.  Tu su izvori glavinjanja, teturanja i bauljanja Hrvatske.

Najnoviji događaji ostavljaju dojam da je taj koncept uprave Hrvatskom već  potrošen pa dobro naroda i države trebaju nove snage na političkoj sceni. Govoreći Mačekovim rječnikom, „lajbek je raskopčan“. Te nove snage već se javljaju i dobro bi bilo kad bi se prepoznatljivo predstavile.  

 

Narodu nije dobro

U svakoj društvenoj zajednici tri su čimbenika važna: narod, država i vlast. Isusu je narod bio ključna vrjednota. On se njime bavio, za njega radio i za njega trpio. On je također narod vodio. Nikada zavodio! U svom djelovanju bio je uvijek uz i za narod, ne tražeći neke veze ni s vlašću ni s državom.

Pravi vođa želi da ga narod sluša, da narodu bude dobro i da narod bude dobar.  Lošemu vođi važno je da ga narod samo sluša, dobrome vođi je važno  da i narodu bude dobro, a najboljemu je vođi uz to važno da narod bude dobar (u moralnom smislu).  Nekome je glavno  da sačuva  vlast i proglašava to kao dobro za državu i narod; nekome je važno da se sačuva država pa makar se vlast promijenila i makar narod bio nezadovoljan. No uvijek je loše kada se u obrani vlasti i države stavi po strani narod i njegovo dobro, materijalno i moralno. Isus je vidio da narod biva često u službi vlasti i države, a ne jedno i drugo da je u službi naroda. Zato je govorio: Žao mi je naroda jer su kao ovce bez pastira!

Sve je to aktualno i u Hrvatskoj. Kod nas je opasno da se jave lažni predstavnici naroda i tumači njegove volje. Još je opasnije kada to koriste pojedini političari, kako se to događa od najviših predstavnika vlasti, pa tu volju zamijene s onom šutljivom većinom našega naroda, odnosno ako zanemaruju mišljenje i volju te većine. Glavinjanje, teturanje i bauljanje „naroda“ po ulicama treba ozbiljno shvatiti ne samo u smislu destabilizacije aktualne vlasti, nego i same države. Oni se poigravaju samom državom „spontanim“ lutanjima po raznim ulicama i uvredljivim porukama i pred privatnim stanovima, a predstavnici državnog aparata (policija) pritom im trebaju, kao što se čini prigodom dolaska uglednih delegacija, osiguravati prolaze i pratnju; samo s tom razlikom što se kod delegacija unaprijed znade trasa kojom će one proći, a ovi svoje prolaze nikome ne prijave, iako su to po zakonu dužni. Kada predsjednik države to naziva izražavanje volje naroda, onda smo doista u krizi sustava. Tu se čuje samo: Dolje! i Odlazi! Ne nalaze mjesto gdje bi viknuli: Živio! Stvara se lažni osjećaj da imamo takvu državu koju ne želi nitko braniti osim onih koji su na vlasti. To izgleda kao da nam se bagerima ruši vlastita kuća, a nema plana za onu u koju bismo se mogli poslije  useliti.  Kada su nastupili branitelji, iako ih je bilo mnogo više i jasno su izrazili svoje želje, po pisanju medija i reakcijama političara, tu se nije čuo glas naroda.

 

Narod se dade zavesti

Narod ima u sebi osjećaj za dobro. On je rudnik dobrote. Kakvih divnih primjera svakovrsnog bogatstva dobrote nalazimo u ljudima koji su živjeli i koji žive danas među nama. Isus je znao tu osobinu naroda i neprestano je poticao tu dobrotu da raste, da se jača i time nadvlada loše sklonosti. Znakovito je da on to bogatstvo dobrote nije nalazio u učenima, moćnima i bogatima, nego u malenima, skromnima  i poniznima.  Vlasti i država redoviti ne gledaju tako na narod, iako je i to uključeno u njihova prava i dužnosti. Crkva prema narodu treba imati prvenstveno Kristov način gledanja.

Istina je također da se narod može prevariti i zavesti. Ta istina stara je otkako je ljudi na zemlji. Već na prvim stranicama Biblije čitamo kako je Napasnik prevario čovjeka. Obećavao mu što ne može i ne želi ispuniti. I čovjek je nasjeo. Napasnikova „škola“ djeluje otada u svim dijelovima svijeta gdje čovjek živi.  I ima mnogo uspjeha. Razrađene su do sitnice metode kako čovjeka zavesti, pridobiti za sebe a protiv dobra njega samoga. Demokratski sustav otvorio je široka polja rada takvim učiteljima. Te škole rade prekovremeno u vrijeme predizbornih kampanja. No, ne zatvaraju se ni poslije.  Ljudi su svednevice  izloženi „radijaciji“ tih poruka u neposrednom kontaktu s drugim ljudima, preko medija, „grješnih struktura“ i dr. Sve se to pakira pod izlikom ljudskih prava. U vrijeme kada se govori samo o pravima, mnogi ostaju obespravljeni.

 Vidjevši tu ugroženost čovjekove dobrote Isus je također govorio: „Žao mi je naroda!“

Nadajmo se da će dolazak Benedikta XVI pomoći da se nađe kompas. Ivan Pavao II. probudio je u nama pozaspalu dobrotu i unio više svjetla u narodnom hodu. Neka to bude i za posjeta njegova nasljednika!

 

Dr. Mile Bogović

 

 

                                             

Natrag