Demokršćanstvo bez kršćanstva

AKTUALNO

Uz rub predsjedničkih izbora     

SLOM DEMOKRŠĆANSTVA BEZ KRŠĆANSTVA

Osnovna misao članka što ga je u prošlomu broju objavio list MI o demokršćanskoj politici u Hrvatskoj pokazao se u tijeku i rezultatu predsjedničkih izbora u punoj mjeri točnim u njegovim temeljnim kritičkim tonovima. Prije svega pri tome mislimo na ocjenu da demokršćanska politika u Hrvatskoj nije vjerodostojna. Iz toga izvedeno, ona nije ni organizirana i u praktičnom smislu nje zapravo i nema. U drugom tekstu, koji se bavio predsjedničkim izborima, autor je vrlo točno naveo točke koji bi, prema njegovu mišljenju trebao slijediti političar koji bi slijedio narodne potrebe suvremenog povijesnog vremena. Bez sumnje, taj je pogled iskaz onoga što bi demokršćanska politička misao i praksa u ovom trenutku mogla, dapače trebala postaviti kao svoje prioritete u vođenju državne politike. Nažalost, ona to nije učinila.

Što su pokazali izbori?

         Nominalno stranački kao i nestranački kandidati koji su ciljali na tzv. konzervativno biračko tijelo, ne samo što su se besplodno iscrpljivali u međusobnim optužbama nego su potpuno zanemarili ponuditi ideje koje bi probudile zanimanje upravo toga biračkog tijela. O nekom demokršćanskom programu nijedan od njih nije prozborio ni slova. Zamarali su potpuno neinventivno javnost o borbi protiv korupcije, o gospodarskom oporavku, o Europskoj uniji i sl., uglavnom općim temama koje su svima već navrh glave. Neki kandidati, premda su znali da nemaju izgleda, uporno su govorili o sebi kao o jedinom pravom kandidatu koje politički „sistem“ još nije „uprljao“, umjesto da su izfokusirali jednu ili dvije teme koje bi zaista bile privlačne za demokršćanski dio političkoga spektra i pomogle razbistriti idejne sfere u kampanji. Rezultat prvoga kruga i nije mogao biti drukčiji nego da se izbor suzi na pučkog liberala, s jedne strane, čovjeka koji bi udovoljio svima, pa malo i katolicima, i na intelektualističkog liberala, koji je bio favorit tzv. građanskog liberalnog duha, ali će, čini se, nakon što je pobijedio, možda ipak biti manje „građanski“ liberalan nego što se činilo na prvi pogled.

Granice i posljedice pragmatizma

Sve u svemu, ono o čemu se na stranicama ovoga lista već godinama uporno piše pokazalo se ponovno točnim: katolici nemaju nikakav utjecaj u politici. To se vidi ponajbolje sada kad su nominalno demokršćanske stranke na vlasti. Uzroka je više, ali osnovni je taj što se utjecajna većina u nominalno demokršćanskim strankama ponaša liberalno i udovoljava svakom hiru koji dolazi s toga spektra političke scene. Pokušavajući udovoljiti svima, ne uspijevaju zadovoljiti ničije, ponajmanje najpreče narodne interese, niti uspijevaju provesti svoje demokratski usvojene demokršćanske političke programe. Naravno, tko je imalo politički pismen, zna da u politici malokad ima ideološki čistih stanja. Pragmatizam je stoga, koji se temelji na kompromisu, conditio sine qua non političkoga života. Ipak, treba li popuštati baš u svemu, sve do toga da se u bitnim stvarima demokršćanina više uopće ne razlikuješ od liberalnog političkog suparnika? Što je, nadalje, s katolicima članovima tzv. demokršćanskih stranaka? Oni su podijeljeni u savjesti: pod stranačkom su stegom i radije zbog raznih razloga slijede nju nego što slušaju glas  mjerodavnoga crkvenog autoriteta ili glas vlastite savjesti. Iznimke, poput gđe Petir, koja je prije godinu i pol glasovala protiv zakona o suzbijanju diskriminacije, mogu se izbrojati na prste jedne ruke. U protivnom, kako objasniti toliko lutanje „demokršćana“ u moralnim, socijalnim i drugim pitanjima, ako u nauku Crkve imaju sigurnu podlogu za svoje prosudbe? 

Vjera – opijum ili svjedočanstvo?

Demokršćanske politike ne može biti bez demokratski orijentiranih kršćana, prije svega katolika, vjernika koji su u svojoj vjeri poučeni, koji znaju i što i zašto vjeruju. Vjera nije tek osjećaj. Nije li opravdana razumom, vjera je mnogo bliže marksovskom opijumu nego li istinskom uvjerenju o istinitosti „razloge nade“ što ga je vjernik spreman posvjedočiti. Nažalost, takvih je, svjesnih, vjernika premalo u politici da bi bili u ičemu utjecajni. Zato se katolike danas u osnovi ništa ne pita. Sve druge se pita, izravno ili neizravno, da ih se ne bi preskočilo, povrijedilo... Politički oportunizam je neumoljiv. Ali zašto je tako uvijek na štetu Crkve? Nema sumnje da ima kojekakvih „lobija“ kojima Crkva smeta i žele je što više udaljiti od ikakva društvenog utjecaja. No, s druge strane, pokazuje li Crkva ikakav interes za stvarni, a ne formalni dijalog s političarima? Ima li ona program teologijskog, filozofijskog, antropologijskog, moralnog i socijalnog opismenjavanja političara, bar onih demokršćanskih, ako ne i svih drugih? Nema. Treba li se onda čuditi ako se svaki intervent iz Crkve doživljava kao dociranje i petljanje u sferu koja nije njezina? Treba li se onda čuditi što nitko od političara ne zastupa i ne brani mišljenje Crkve? 

Biti katolik u hrvatskoj politici, makar samo kao birač, osjećati se u savjesti katolikom, to na žalost znači biti osuđen na gorčinu i bespomoćnost. Poneki svećenik još si može dopustiti „luksuz“ javnoga iznošenja katoličkog stava o ponekom pitanju jer iza njega ipak stoji „institucija“. Laik? On može biti katolik „samo na svoju odgovornost“. U tom slučaju, bolje mu je da „čkomi“, kako bi rekao Matoš, da ne bude „frigan“.Ali tomu nisu krivi samo „oni drugi“. Za to su odgovorni sami katolici, odgovorna je prije svega Crkva u svojim organiziranim sastavnicama. Vijeća, komisije, odbori, gremiji... Više se pažnje posvećuje zidovima nego istinskom organiziranju vjerničkoga života i planiranju budućnosti. Ne znamo organizirati ni katolički tisak – ni takvo što kao što je njegovo raspačavanje po župama. A gdje je organiziranost da se ocjene važne stvari, kao što je na primjer predstojeća promjena Ustava!? Neki se dakako veoma trude. Prilično uspješno su prikupljani potpisi za referendum pod geslom „More je kopno“. Golem trud – međutim, bez ikakva učinka.

Kada će statistika postati sadržaj?

Simptoma je mnogo, ali osnovni je problem u nedostatku unutarnjeg dijaloga u Crkvi. O bitnim se stvarima ne raspravlja. (Ne)mjerodavni autoriteti ponekad se oglase o nekom pitanju, a o drugima šute. Misli se da laici moraju djelovati u svijetu. Na njih to, bez sumnje, spada, no laici ne mogu imati sigurnost ako nisu vjerski valjano poučeni i ako nemaju osjećaja da se netko zanima za njihov rad, da ih se prati na svaki način, podupire, da će im crkveni autoritet dati zagovor i pružiti pomoć ako zbog javnoga svjedočenja svoga kršćanskoga uvjerenja na bilo koji način stradaju.

Tko pogleda list MI od prije deset godina, uoči izbora 3. siječnja 2000., vidjet će da se o svemu tome pisalo na sličan način. Čini se da pouke u praktičnom smislu nisu izvučene. U deset godina, unatoč dvaput dobivenim izborima, demokršćanske stranke ostale su bez kršćanstva. Ako unatoč tome dobivaju izbore, to samo upućuje na mnogo gore: da biračko tijelo sve više manje shvaća sadržaj (demo)kršćanstva. Ako naime, kršćani više mare za formu nego za sadržaj stranaka i politike, onda je 88 posto katolika i 92 posto svih kršćana u Hrvatskoj samo statistika, a ne sadržaj.

Novom predsjedniku dr. Ivi Josipoviću valja čestitati na izboru i zaželjeti da, slijedeći prije svega svoju savjest, učini sve za dobro naše Domovine, za dobro svih hrvatskih državljana i hrvatskoga naroda, gdje god živio. Neka gleda u budućnost, ali neka ne zaboravi da ona počiva na baštini (kršćanske) prošlosti. Mi, katolici, vođeni nadahnućem Evanđelja, spremni smo mu u svakom dobrom djelu uvijek biti na pomoći.

Mijo Mažuran