Uskrs je za kršćanske vjernike

događaj nad događajima, središnji

trenutak povijesti, s kojim se ništa

drugo ne može usporediti. I za one koje ne

vjeruju u Kristovo uskrsnuće, a formirani

su unutar civilizacije nastale na kršćanskim

temeljima, pojam Uskrsa i dalje zadržava

snažno emotivno, simboličko značenje.

Stoga izraze Uskrs, uskrsnuće, uskrsnuo

čujemo i čitamo primijenjene metaforički i

na neke svjetovne, više ili manje značajne

događaje.

Iz današnje perspektive ne samo

kronološki, već i politički, društveno,

tehnološki prilično daleke 1990. godine

često se govorilo o „uskrsnuću hrvatske

države“. Taj izraz valjalo je razumjeti tako

da je ta država u prošlosti živjela, potom

je zbog određenih povijesnih okolnosti

nestala, te nakon što je stoljećima nije

bilo, u naše se vrijeme digla iz pepela kao

definitivni pobjednik i živjet će zauvijek. No

u stvarnosti nije tako. Metaforika uskrsnuća

samo se djelomično može primijeniti na

svjetovne stvari. Za razliku od Kristova

uskrsnuća za vjernike, nijedno svjetovno

nije vječno. Štoviše, ono što je bilo, pa

nestalo, pa se opet pojavilo, itekako na

koncu može ponovo potonuti u ništavilo.

Ako izgubi onu snagu zahvaljujući kojoj je

„uskrsnulo“.

Koji je uopće bio smisao stvaranja hrvatske

države? Pitanje je samo naizgled banalno.

Da bi uopće bila stvorena moderna

država, trebao je postojati narod svjestan

sebe, utemeljen na osjećaju pripadnosti

zajedničkoj tradiciji, kulturi, sudbini i

unutar njega politička volja da preuzme tu

sudbinu u svoje ruke. Hrvatska je Ustavom

definirana kao nacionalna država hrvatskog

naroda. Postojalo je dakle, i prije 1990. i

1991. nešto što je bilo pokretačka snaga za

stvaranje formalno-institucionalnog okvira,

kojeg danas nazivamo Republika Hrvatska,

a što možemo nazvati političkim hrvatstvom.

Ono je starije i dublje ukorijenjeno od RH,

kao izraza njegove povijesne realizacije.

Bez hrvatstva kao specifičnog osjećaja

pripadnosti hrvatskom narodu i vjere u

to da taj narod ima pravo na slobodno i

suvereno odlučivanje o vlastitoj sudbini

te da ima potencijal stvoriti državu unutar

kojeg će većina njegovih pripadnika živjeti

bolje i dostojnije nego što je imala priliku

pod tuđim vlastima, hrvatska država ne

bi nastala. I to je samorazumljivo. No bez

tog osjećaja ona se dugoročno ne može

ni održati, kao ni kuća bez temelja. To već

zahtijeva pojašnjenje.

Političko hrvatstvo se ne zastupa busanjem

u hrvatska prsa i razmetanjem tisućljetnom

kulturom, već slobodnim i odgovornim

životom u zajednici. A bit pripadanja njoj

nije u razdvajanju od drugih zajednica, već

u posebnom osjećaju solidarnosti prema

ostalim pripadnicima vlastite zajednice.

Stoga se nacija najčešće i definira kroz

pojam horizontalne solidarnosti njezinih

pripadnika. U današnjoj je Hrvatskoj

upravo taj osjećaj solidarnosti opasno

načet. Prva pukotina u njemu pojavila se

u odnosu prema hrvatskim državljanima

izvan RH, a zadnja dnevnopolitička

događanja pokazuju da se taj rascjep širi

cijelim društvom i unutar zemlje. Doista,

ako većina medija, istaknutih predstavnika

civilnog društva i političke elite već

godinama uvjerava ljude da su oni prije

svega porezni obveznici, a ne državljani,

te da država u osnovi nije nacionalna

država već jedan veliki ekonomski servis,

onda ne treba čuditi što se njezini građani

počinju ponašati isključivo kao ekonomski

subjekti koji prema državi, a i prema drugim

skupinama „poreznih obveznika“ imaju

samo ekonomska potraživanja i računice.

I zašto bi onda seljak bio solidaran prema

umirovljeniku, turistički sektor prema

radnicima u brodogradnji, prosvjetni radnici

prema Hrvatima iz BiH, a svi zajedno

prema Vladama RH, ako one nemaju

nikakvu općenacionalnu viziju, već su samo

udovoljavale svima zadužujući nas sve, s

jednim ciljem održati se na vlasti? Zašto

bi itko pristao prvi stezati remen, ako ne

vjeruje da je to u svrhu općeg dobra i da

stezanjima remenja upravlja netko s planom

i vizijom da će nam u bliskoj budućnosti

biti bolje? Solidarnost je vezivno tkivo

svake zajednice. Kada se ona ne potiče,

a pogotovo kada se svjesno potire kao

danas, zajednica se počinje raspadati.

Osnovni problem naše države stoga nije

ni političke ni društvene ni financijske,

već prije svega moralne prirode. RH

ispražnjena od političkog hrvatstva kao

osjećaja solidarnosti s drugima i vjere u

potencijal vlastitog naroda, ostaje prazna

institucionalna ljuštura, nesposobna za bilo

kakav pomak. Poput mrtvog, neuskrslog

tijela. Nažalost, svijesti o tome nema ni

na jednoj od razina na kojima se oblikuju

društvena kretanja – ni unutar zvanične

politike ni u većini medija ni unutar

najglasnijeg dijela civilnog društva. Na

kući koja se urušava, sve drugo osim rada

na samom temelju su isprazni kozmetički