Agnosticizam nije izlaz!

Rekli smo: pitanje Boga je neizbježno, ono ne dopušta suzdržanost glasa.

(papa Benedikt XVI. u O vjeri, nadi i ljubavi)

Razmišljanje o „agnosticizmu“ postalo je aktualno za vrijeme predizborne kampanje za Predsjednika Republike Hrvatske, jer je jedan od kandidata izjavio da je agnostik. Pojam „agnosticizam“ svoj etimološki korijen ima u grčkoj riječi ágnostos, što znači „nedokučivo“, odnosno, ono što se ne može spoznati. Iako agnosticizam kao filozofska škola ima dugu tradiciju, sam pojam nastao je tek u 19. stoljeću a stvorio ga je Thomas H. Huxley (1825. - 1895.). U jednom svom pismu Huxley navodi: Ja niti potvrđujem niti niječem ljudsku besmrtnost. Nemam razloga u to vjerovati, ali s druge strane, nemam ni načina da to osporim. Nemam a priori primjedbe glede te doktrine. Katekizam katoličke crkve uočava bitnu činjenicu: Agnostik odbija nijekati Boga; naprotiv, dopušta da postoji transcendentno biće, ali koje se ne može objaviti i o kojem nitko nije u stanju ništa reći. Agnostik se ne izjašnjava o Božjem postojanju, izjavljujući da je nemoguće to dokazati, dapače da nije moguće to niti ustvrditi niti zanijekati. Dok ateizam dokazuje, danas često vrlo agresivno, da Bog ne postoji, agnosticizam smatra da ne postoje s motrišta spoznaje i znanosti odgovarajući racionalni instrumenti koji bi potvrđivali ili negirali Božju stvarnost ili postojanje Apsoluta. Zanimljivo je da se je u jednom svojem pismu iz 1879. Charles Darwin izjasnio kao agnostik u smislu kao što je to shvaćao i Thomas Huxley, ali nije bio ponukan na takvo mišljenje svojim znanstvenim radovima, već nekim drugim razlozima.

Vittorio Messori u knjizi Prijeći prag nade, koja predstavlja intervju s papom Ivanom Pavlom II., postavlja Papi, među ostalima, i pitanje: Zašto Bog ne da opipljive i svima dostupne dokaze Svog postojanja? ... Postoje razlozi za vjerovanje sigurno; nastavlja Messori, ali kako su mnogi smatrali i smatraju, ima razloga i za sumnju ili čak za poricanje. Ne bi li bilo jednostavnije da je njegovo postojanje očito? Ivan Pavao II. na to pitanje odgovara argumentirano i opširno, te naglašava da su to pitanja koja pripadaju repertoaru suvremenog agnosticizma (naglasio sam Papa!), a koji ipak nije ateizam, osobito ne programatski ateizam i, u drugom kontekstu, ateizam prosvjetiteljstva. Pastoralna konstitucija II. vatikanskog sabora Gaudium et spes, raščlanujući s fenomenološkog motrišta razne pojavne oblike ateizma, a koji može značiti pojave koje su među sobom veoma različite, ujedno navodi i sljedeće: Ima i takvih koji pitanja o Bogu uopće ne načinju: kao da uopće nisu iskusili religioznog nemira, pa i ne vide čemu bi još vodili brigu o religiji. To, primjerice, potvrđuju riječi argentinskog pisca Jorge Luis Borgesa (1899.-1986.), prevođenog i u Hrvatskoj, koji je izjavio: Biti agnostik znači sve je moguće, čak i Bog, čak i Presveto Trojstvo. Ta riječ je toliko čudna da se sve može ili ne može dogoditi. To što sam agnostik čini mi život gotovo tajanstvenim. Čini me tolerantnijim. U tim se riječima može prepoznati fenomen religijske ravnodušnosti. To je možda, a mnogi danas tome naginju, najrašireniji i, s nekih motrišta, najozbiljniji oblik nevjerovanja. Pa čak se i mnogi, koji se izjašnjavaju kao vjernici, ponašaju u životu zapravo kao agnostici. Ponašaju se kao da Bog ne postoji: etsi Deus non daretur.

Od vremena prosvjetiteljstva pa sve do danas religijska se je ravnodušnost smatrala znakom intelektualne zrelosti modernog čovjeka, te kao nužan uvjet za ostvarenje njegovog potpunog oslobođenja. Tumačilo se je da je čovjek sam sebo dostatan, sposoban riješiti sve probleme i zadovoljiti sve želje, bez da se utječe Bogu.

Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, prepoznavajući da agnosticizam suvremene kulture podrazumijeva različite oblike i aspekte, koje se ne može uvijek jasno točno odrediti, usprkos tome govori o agnosticizmu izravno vezano uz znanstvenu misao: Dakako, današnji napredak znanosti i tehnike, koje po svojoj metodi ne mogu prodrijeti u najdublje temelje stvarnosti, može pogodovati stanovitom fenomenizmu i agnosticizmu, kad se metoda istraživanja, vlastita tim disciplinama, neopravdano, smatra vrhovnim pravilom za otkrivanje svake istine. Postoji, dapače, opasnost da će čovjek, pouzdavši se previše u današnja otkrića, misliti da je sam sebi dostatan i da više ne treba tražiti uzvišenije vrednote. Dakle, današnji agnosticizam Koncil vidi u najvećoj mjeri kao rezultat znanstvenog napretka, koji znanost i njene metode uzima kao vrhunsku normu za cjelokupnu istinu degradirajući ostale spoznaje istine koje su eventualno moguće, nesigurne i bez čvrstog uporišta. Događa se da se ljudski razum, opterećen teretom tolikih znanja, ..., zamrsi u sebi, te iz dana u dan sve manje uspijeva svoj pogled uzdignuti naviše, u odvažnosti da dosegne istinu postojanja, piše u enciklici Fides et ratio papa Ivan Pavao II. Iz svega toga su se rodili mnogostruki oblici agnosticizma i relativizma, a sve to često onda završava, smatra Papa, u sveopćem skepticizmu.

S pastoralnog motrišta agnosticizam, kad nije u pitanju kod neke osobe zapravo prikriveni ateizam, može imati veliku važnost, jer, kako kaže Katekizam katoličke crkve, katkada može sadržavati izvjesno traženje Boga, odnosno, bježanje od temeljnog problema postojanja. Stoga, imajući to u vidu, u mnogim situacijama Crkva bi trebala aktivnije djelovati kao ribar, a ne samo kao pastir koje čuva svoje stado, na što je ovog Božića ukazao ugledni kapucin Raniero Cantalamessa za vrijeme duhovne obnove u Vatikanu, kojoj je bio nazočan i papa Benedikt XVI.

U knjizi O vjeri, nadi i ljubavi, papa Benedikt XVI. se pita: Je li agnosticizam izlaz?, te je li ova vrsta vjere (misli se na kršćanstvo) spojiva s modernom kritičkom sviješću? Papa postavlja i retoričko pitanje ne bi li punoljetnom čovjeku našega vremena bilo primjerenije suzdržati se od prosudbe ovih danosti i sačekati trenutak kad će znanost imati u rukama konačne odgovore? Papa ukazuje na današnju prosječnu akademsku svijest kojoj se čini da poštenje mišljenja i poniznost pred nepoznatim preporučuju agnosticizam. Postavlja se dakle pitanje: Ne prekoračuje li pitanje Boga granice ljudske moći te bi stoga agnosticizam bio jedini ispravan čovjekov stav: bivstveno, iskreno i u najdubljem riječi „pobožno“? No, je li agnostički pristup uopće prihvatljiv? Naime, ako se zaista ništa ne može kazati o Bogu, te o besmrtnosti duše, tada tvrdnja da se ništa ne može kazati i znati tvori istinu, koja je u kontradikciji sa sadržajem same tvrdnje. Pred pitanjem Boga za čovjeka ne postoji neutralnost, poručuje Benedikt XVI. On može reći samo „da“ ili „ne“, i to uvijek sa svim posljedicama i za najneznatnije stvari života.

Čovjek s vjerom u Objavu prekoračuje granicu vlastitog ljudskog znanja. Čak i kada bi Božja egzistencija mogla postati „znanje“, Objava i njeni sadržaji ostaju „vjera“ za svakoga čovjeka, onkraj svega što je pristupačno našem znanju. Žeđ za beskonačnim pripada čovjekovoj biti, odnosno upravo jest njegova bit. Granice znanosti se ne smiju brkati s granicama čovjekove egzistencije. To bi bilo pogrješno poimanje znanosti, a jednako tako i čovjeka. Vezano uz razmatranje o agnosticizmu treba navesti i Papine riječi o ateizmu: Tvrdnja o postojanju „znanstvenog ateizma“ je besmislena drzovitost, kako jučer, tako danas i sutra.

Razmatranje se može zaključiti Papinim riječima: Ako, dakle, u teoriji pripustim agnosticizam, moram se u praksi odlučiti između dvije mogućnosti: živjeti kao da Boga nema ili živjeti kao da ga ima i kao da je mjerodavna stvarnost moga života. Postupim li na prvi način, praktički sam zauzeo ateističku poziciju i možebitnu neistinitu hipotezu učinio osnovicom čitava svoga života. Odlučim li se za drugi izbor, opet se krećem u čisto subjektivnoj vjeri. Zaključno: agnosticizam je po svojoj biti više od teorije, u pitanju je životna praksa. Nitko se ne može ne suočiti s izborom što ga želi izbjeći.

Mr. Krešimir Cerovac