Van iz začaranih krugova!

Van iz začaranih krugova!

Što mi očekujemo, što nas povezuje?

            „Moglo bi se reći da je čovjek živ sve dok nešto iščekuje, sve dok je u njegovu srcu živa nada“, kazao je u nagovoru uz molitvu Anđeo Gospodnji na prvu nedjelju ovogodišnjeg došašća, 28. studenoga, papa Benedikt XVI. U nastavku svoga kratka razmatranja rekao je zatim da se i „svaki od nas…, napose u ovome vremenu priprave za Božić, može zapitati: Što ja očekujem? Čemu, u ovome času moga života, moje srce stremi?“ No rekao je da se „to pitanje može postaviti i na razini obitelji, zajednice, naroda. Što, mi svi zajedno, očekujemo? Što je ono što ujedinjuje naše težnje, što nas povezuje?“

            Doista, što je to što mi u svojoj hrvatskoj zajednici najviše očekujemo, čemu se osobito u ovim danima ispremiješanih misli i osjećaja nadamo? Ili pak: Što, od onoga što smatramo nepovoljnim, lošim ili zlim nikako ne bismo željeli da ostane ili da nastane?

            Očito je da postoji više razina toga što se (ne) očekuje: ona strogo osobna, pa ona nešto šira (obitelj, prijatelji, pripadnici naših užih krugova, društava, udruga, organizacija…), pa još šira (jezično-nacionalna, politička…), i tako do kontinentalne i univerzalne (danas: globalne) razine. Na ovoj posljednjoj množe se, na žalost brže negoli nade, razni potresi, izranjaju nove brige i izrastaju (novi) strahovi. Svijet nije više onakav kakav je donedavno bio!

            Na svakoj od spomenutih razina na djelu su snažna htijenja, osjećaji, razmišljanja, energije… A svagdje su, ujedno, prisutne i nemoći, frustracije, suočenja s blokadama, sa zakonima jačega, s determinizmima…

            No ima tu i drugih razina. Tako se na primjer nerijetko isprepleću, u nerazmršeno klupko, prošlost i sadašnjost, što hrvatstvo – zbog okorjelosti onih koji ne priznaju neke mračne povijesne činjenice – nikako da nadvlada.

Ponori među „istomišljenicima“

Kada bi se pomno analiziralo što sve u jednom danu prolijeće ili tutnji kroz naša osjetila i svijest, vidjelo bi se kolik je zapravo metež i nerijetko košmar u pojedinačnim mikrokozmima. Na književnom planu te su zbilje svojedobno dočaravali pisci romana i pripovijedaka tzv. struje svijesti, od kojih je najpoznatiji James Joyce, sa svojim Uliksom (Odisejom), odnosno sa svojim Finneganovim bdijenjem – dugim proznim djelom koje ni najbolji poznavatelji engleskoga jezika i kulturne povijesti ne mogu s lakoćom, ako ikako, odgonetati i razumijevati, a kamoli na druge jezike prevoditi.

Finneganovo bdijenje i druga teško razumljiva – individualistička! – umjetnička ostvarenja u ovim ili onim materijalima kazuju kolike sve razlike postoje među „našim“ svjetovima. Zanemarimo li ih, mimoilazit ćemo se u svemu za što predmnijevamo da nam je zajedničko.

            Velika je, drugim riječima, pukotina, golem je ponor među čak i najbliskijima, među „istomišljenicima“. Francuski romanopisac Flaubert usporedio je te nepremostive razdaljine među dušama s onima kakve postoje među „zvijezdama na nebu“. A i stara latinska mudrost već je to spoznala i izrazila, Terencijevim riječima: Duo cum faciunt idem, non est idem. Koje znače: Dvoje i kada čine isto, (to što čine) nije isto. Nastavilo bi se: I kada govorimo isto, sam Bog zna na što zapravo svaki od nas misli, što točno zamišlja, što želi, što ga iznutra pokreće, i što je sve spreman, ili nije spreman, u tom pogledu učiniti.

Sve kao da se nekako „privatiziralo“

            U tim silnim rasponima između onoga u nama, onoga među nama i onoga nad nama, onoga što je bilo, što (nam se čini da) jest i čega još nema, onoga na čemu stojimo i onoga s čime se suočavamo, i tako redom, kreću se i (među)odnošaji u ovome našem sadašnjem hrvatskom i katoličkom, kršćanskom i općeljudskom času. Koji je dio jedincate i neponovljive povijesti. U kojemu samo po sebi postaje razvidno da su oni sadržaji, vrijednosti, zamisli i ideali za koje vjerovasmo da nas „drže skupa“ nekako sahnuli, ili čak presahnuli.

            Možda je to, primijetit će se s pravom, problem starijih. Onih koji imaju nešto dulje pamćenje, bogatije iskustvo skupnih nastojanja, k tomu i dublje sentimente. No zapravo ni kod mlađih nije stanje bitno drukčije. Kada se u serijama i filmovima na hrvatskoj dalekovidnici pogledaju ovih tjedana i mjeseci dokumentarni isječci nekih već davnih zbivanja i pokreta, od recimo 1960-ih godina naovamo, svega tog periodičkog zajedničarskog zanosa i entuzijazma, tada stariji osjete neku nostalgiju. Pa makar ona bila i protkana raznim razočaranjima i gorkastim uvidima u dublje istine o motivima koji su mnoge vodeće ljude tada – zapravo – pokretali, ili o možda neželjenim učincima i posljedicama. No i mladi se mogu zapitati zašto nekih takvih oblika zajedništvenih zanosa i pokreta, kojima se, eto, pokreće ili preokreće svijet danas uopće nema. Nego se sve nekako „privatiziralo“.

Kao po nekoj neumoljivoj prisili

            S tim u svezi valja reći da nikada u povijesti nije bilo istinski idealističkog gibanja i okupljanja bez spremnosti na stanovita odricanja i rizike, na lišavanja sama sebe određenih sigurnosti i ugoda, pogodnosti ili dobitaka. Da bi se bilo i k tomu su-djelovalo s drugima, – nužna je spremnost na izlaženje iz sebe (i svojih užih „interesa“ ili „zadrtosti“). Neizostavno je iskreno polaženje ususret drugima.

Nema li u našim nutrinama takvih impulsa i takve spremnosti, ne će biti ni bolje Hrvatske. Nego će ona po dubljim silnicama ići prema svojoj kobi, bez suverenosti, bez svijesti, bez slobodne volje i bez onih koji bi se ičemu oduprli ili za što kvalitetnije zauzeli.

            E, sad, pogledamo li konkretnije, prepoznat ćemo u ovoj našoj domaćoj zbilji i u „stanju duhova“ bar neke od spomenutih odrednica.

Vidjet ćemo – osim svih onih afera i skandala o kojima iz dana u dan bruje mediji, a svakako i zaslugom svih njih – kako prevladavaju osjećaji socijalnog i inog nezadovoljstva, razočaranja, nemoći, razjedinjenosti i raspršenosti ideja, ljudi i energija.

Vidjet ćemo i masovno nevoljko „mirenje s neizmjenjivim“, koje je druga riječ za rezignaciju.

Vidjet ćemo i oporbenjaštvo (sjetimo se prosvjeda na splitskoj rivi, ili ZERP-a, ili prikupljanja potpisa za referendume), ali koje kao da neki nevidljivi čarobnjak svaki put obeskrijepi.

Osjetit ćemo i prevlast (nad našim slobodama) stanovitih „struktura“ – domaćih, stranih, a nadasve interesnih, tj. sebičnih ili čak bezobzirnih.

Uvidjet ćemo da se važna zbivanja i procesi događaju kao po nekoj dubljoj i neumoljivoj prisili. Po tračnicama koje nitko ne uspijeva skrenuti ni usmjeriti kamo bi htio (nego im svi svoje putanje prilagođuju). – To više što, kako izložismo, ni oko smjera odnosno „skretnica“ nema one temeljne sloge ni slaganja.

Ideje i činjenice

            U protuslovlju je to da u hrvatskom društvu ima mnogo vrijednih i umnih pojedinaca, ali da onaj temeljni zajednički etimon, smisao, cilj stremljenja i popis onoga što treba učiniti i kako to učiniti nikako da se među njima usuglase. Raspršeni i raznim oprečnostima razdijeljeni pojedinci još uvijek ne uspijevaju iznjedriti nešto što bi imalo širu privlačnu moć, što bi nanovo povezivalo ljude oko nekih ideja koje sežu bar malo dalje od pojedinačnih noseva.

            No nisu više dovoljne (nisu nikad takvima bile) samo ideje. Nemamo pravo ignorirati činjenice ni realitete. Nije nam dopušten luksuz Hegelova rezoniranja: „Ako se ideje ne poklapaju s činjenicama, to gore za činjenice.“ – Tako je to, bar, na planu ovozemaljskih stvarnosti. One su kompleksne, i mnogo je preduvjeta potrebno zadovoljiti i za najmanje pomake. (Krupnim koracima krenuti, ili druge povesti, prema propasti, to bi pak znao i svaki bedak.)

Iscrpljenost postojećih modela

            Ipak, unatoč svemu tomu, osjeća se da raste i jača svijest o iscrpljenosti postojećih modela. Riječ je o viđenjima i odnosima, o mentalitetima i metodama koje su većinom naslijeđene iz prošlog stoljeća i najnovijih godina – bile posrijedi ideologije i ustanove, bili posrijedi živi (i vrlo konkretni) ljudi.

Nacija dakle, unatoč svemu, kao da se primiče k spoznaji da se Hrvatsku ne može preurediti ni obnoviti snagom onoga što se iscrpilo, ili što se moralno urušilo. A ne može se ju se popravljati ni pod vodstvom onih koji su svoje mladosti, svoje zenite i zlatne godine u kojima su druge obogaćivali (ili nedajbože osiromašivali, plijenili) već davno ostavili za sobom. Ne može se to ni pod okriljem onih čija vrijednost počiva na pukim vanjskim pokazivanjima, čija „vitalnost“ počiva na tehnologijama dolaska do pozicija moći i na umijećima njihova dogrobnog zadržavanja u vlastitim rukama – a ne na unutarnjoj i strukovnoj kvaliteti, na intelektualnoj dinamici ni na nekoj naročitoj moralnoj dosljednosti. Nema izlaza ako se ne izađe iz takvih začaranih krugova!

Tri vida i uvjeta kvalitativno novoga

            Ma koliko valjalo čuvati i njegovati i poštivati sve vrijedno što nam je ostalo otprije, – ljudskog i nacionalnog potvrđivanja ne će biti bez otvaranja vrata novomu. A ono ima bar tri temeljna vida: jedno su „strukture“, drugo su „ideje“, treće su ljudi sa stanovitim vrijednostima „u sebi“.

Riječ je dakle o tomu da hrvatsko društvo ište posvemašnje (ne hinjeno, spinovsko, još manje „ulizničko“) re-strukturiranje, da vapi za životvornim koncepcijama (bilo to u ekonomiji i politici, bilo to u kulturi i umijećima, bilo u religioznosti), da iziskuje svakovrsna „obraćenja – metanoje“. I sada, još kada bi se sve to povezalo u širu uzajamnost, zaokružili bismo tu idealnu sliku (ali ne kao puki wishful thinking) u nešto suvislo i cjelovito, i dobili kretanje: „inter-aktivno“, inventivno i produktivno.

Zašto 2011. ne bi bila prekretnica?

            Hrvatsko društvo zapravo je u gotovo shizofrenom stanju rascijepljenosti na psihološki konzervativizam (u smislu tvrdokorne privrženosti zatvorenim krugovima) i na psihološki progresivizam (u smislu lakovjerna prianjanja uza sve što dolazi iz pomodarski otvorenih krugova). Takvi i drukčiji paradoksi vidljivi su posvuda, od najsvjetovnijih pa do najsakralnijih krugova. Oni su nerijetko pokazatelji i ne-pročišćenosti konzervativaca i onečišćenosti progresivaca. I jedno i drugo ovdje se razumije kao psihološka kategorija, pa tako i kao opterećenost sobom, kao apsolutiziranje vlastite ispravnosti i kao isključivost.            Dakako da je stratifikacija hrvatske zbilje takva da ju nikakva ljudska sila ne može preko noći posvema preokrenuti. No kako smo svi mi „slabi“ na recimo okrugle godine, zašto se ne bi krenulo i što dublje pokrenulo baš na izmaku ove godine 2010., u kojoj se navršavaju dva desetljeća od uspostave demokracije, ili čitavo desetljeće post(anti)tuđmanizma? Zašto g. 2011. ne bila – u pogledu žuđenoga moralnog i materijalnog preporoda – prekretnica! (Tko nam takvo što priječi?)

            No između ovoga razmišljanja o novomu i onoga novoga koje u svakom slučaju nakon Silvestrova dolazi treba još proslaviti Božić. A o njegovu značenju – općenitomu i onomu za-nas-danas – reći će više razmatranje „Božić ne pristaje uz pozlate ni iluzije“.

Zdravko Gavran