Treba li se prilagođivati ’potrebama publike’?

Videoklipovi mladog splitskog Varošanina Marina Periša, koji je diplomirao teologiju na katoličkom, Lateranskom sveučilištu u Rimu, i skupine bogoslova koja se prozvala „Hrvatsko nadzemlje“ osvajaju ovih dana mlade uživo i putem medija, interneta, YouTubea i sl. A sve to u ritmu hip-hopa, uz zvuke skladbe Kanyja Westa „Jesus Walks“. Tako je, bar, čitatelje krajem svibnja izvijestio splitski dnevnik, za koji se inače nipošto ne bi smjeo tvrditi da promiče katoličku vjeru.

         ’Bogoslovi marširaju’ – moglo bi se dodati aludirajući na jedan popularni film koji je za temu imao časne sestre u (dotad) nezamislivim, sasvim ’ovozemaljskim’ – premda i dalje čednim – situacijama…

Kršćani su pozvani naviještati evanđelje, obavljati apostolat – stopama apostola (per pedes apostolorum) širiti vjeru i spasenje, pridobivati ljude za Crkvu. Ako se uporabom uobičajenih, danas valjda odveć ’dosadnih’ metoda ne postižu željeni rezultati, tada takve metode neki smjeliji i inventivniji mladci pokušavaju postići ne-uobičajenim metodama, kao što su privlačenje svoga naraštaja putem športa, filma, glazbe, druženja u prirodi i drugih zabavnih sadržaja.

Ta domišljatost svaki nas put iznova navodi da se zapitamo o samoj metodi. O opravdanosti tako ’profanih’ sredstava kojima se, navodno, hoće dosegnuti mnogo uzvišeniji ciljevi i svrhe. O putovima i bespućima (ponovnog) naviještanja evanđelja, odnosno (re)evangelizacije, u okolnostima ovoga našeg hrvatskog – sve svjetovnijeg, možda i sve ispraznijeg, otuđenijeg ili pomodnijeg – društva.

Nije od jučer, u okolnostima tihog, no sve osjetnijeg napuštanja vjere predaka, ta središnja briga i zabrinutost mnogih pastoralnih djelatnika: kako privući mlade. Nije malo onih koji zasnuju ili započnu neke projekte, kao što je srednjoškolski vjeronauk, ili kakva tribina, ili molitvena zajednica, ili kakav niz predavanja odnosno susreta, ali se uskoro pokaže da nema odaziva. Da (gotovo) nikoga više tako ozbiljni sadržaji uopće ne zanimaju.

Dok s druge strane mladi hrle na neka druga mjesta: na športske događaje (danas ponešto manje, zbog raznih prljavština), na koncerte, u noćne klubove i na druga okupljališta urbane mladosti… Ne smijemo nikoga vrijeđati, svi su osjetljivi na svoje vrijednosti, na svoju ’cijenu’, ali nikoga ne ćemo šokirati ustvrdimo li da ne-kvaliteta i ne-umjetnost, kič ili opscenost nerijetko privlači nevjerojatna mnoštva, prodaje na tisuće CD-a, puni i najveće dvorane u kojima se održavaju koncerti...

No, nisu šport ili glazba, kafići i ’klubovi’ (diskoteke) jedine sfere najčešće ’lake zabave’ – nečega u što ne moraš ništa naročito uložiti, za što ne moraš imati nikakva posebna znanja, i što u svome sadržaju ne mora imati nikakvih naročitih vrijednosti, dapače. Ne ćemo sad baš posezati za Erazmom i njegovim pohvalama ludostima ili glupostima, ali mnoštva prečesto okreću leđa ozbiljnim sadržajima, hrleći za lagodnijima i jeftinijima.

Istinska vjera i teologija, trajna filozofija i etika, klasična umjetnost i estetika, poezija i duhovnost… sve to nipošto nisu zone lakoće, lagode i ’gušta’, nečega što te samo zabavlja i razveseljava, a ničim te ne opterećuje i ne obvezuje. Osim toga, to su najčešće odveć „apstraktne“ zbilje: ili ih ne možeš ni vidjeti ni opipati, ili ih ne možeš razumjeti, a u njih „moraš“ vjerovati, jer su bez „vjere“ posve bespredmetne. Mnogo je lakše kliznuti odatle, odlučiti se za ’razumljivije’, za manje zahtjevne sadržaje.

Moderna (zapadna) uljudba razvila je do neviđenih razmjera industrije zabave. Televizijski programi ’vrte se’ od nula do 24, televizijske kuće moraju stalno imati što prikazivati. Pa se ’štancaju’ filmovi, serije, zabavne trakavice, realityji, farme i koješta drugo. Isto tako tiskani mediji: moraš ih svaki dan, ili svaki tjedan, imati čime privlačnim dobro ispuniti… Smišljaj i izmišljaj privlačne teme, ’meke’ za ptiće. A sada su tu i informativni, zabavni i drugi portali: moraš ih stalno ažurirati novim i privlačnim sadržajima ako očekuješ da ih itko ’posjećuje’, da s njih ’skida’ ovo ili ono. Bizarnosti i zločini, afere i spotovi, zabavni sadržaji koji golicaju maštu i pohotu svih vrsta, nešto fun, nešto cool, pa videoklipovi...

Pa i na području kazališta i likovnosti, predstava i izložaba, imamo svakojakih nastojanja da se privuče publiku. Mumije, anatomski presjeci ljudskoga tkiva, instalacije i svakojake ’kreacije’. I u knjižarstvu: nema toga što se ne prevodi s drugih jezika ako može imalo zagolicati maštu, pobuditi lagodu, obećati zadovoljstva… Teži pak sadržaji kao da obično nailaze na mnogo oskudniji prijam. Osim kod razvikanih ozbiljnih naslova; no pitanje je koliko ljudi takva djela, ako ih kupi, doista i pročita…

O nevolji „amorfne sredine, koja ostaje pasivna kraj sviju društvenih pokreta“ svjedočanstvo je u jednom od svojih brojnih članaka i eseja ostavio svojedobno Ilija Jakovljević. On naime u članku „Papinijeva obrana“ (iz 1923.), u kojem se jada što „nemamo jake katoličke organizacije“, na primjeru usuda intelektualca i književnika, primjećuje: „Književnik, koji nema publike, barem donekle, idejno sklone, ne može uspjeti sve dotle, dok se potrebe publike ne promijene. Gomile prihvaćaju samo misao, što se otrgne iz njihove duše. Potreban je dug, savjestan i sistematski rad, da se preko pojedinca odgoje gomile…“ No što ako „potrebe publike“ nikako da se promijene?

Valjda zato, sada, splitski bogoslovi ’preskaču’ taj dug rad i najednom, služeći se pomodnim (manirističkim) žanrovima, privlače pozornost stotina, možda tisuća mladih. Slično kao što su širim mnoštvima proteklih godina bili magnetski privlačni neki stvarni ili navodni karizmatici i iscjelitelji, ili poneki popularni pisac, duhovni ili duhovno-svjetovni...

Kako privući ljude da čuju poruku Evanđelja, ili poneku istinu kršćanske vjere? Ili što od katoličke moralke, ili ponešto o spasenju, ili ono bitno o Crkvi? – Smije li se, i je li dobro, podilaziti trenutnim ukusima, ukusima koji nisu ni u kakvoj svezi s vjerom, nego samo s određenim tipom (svjetovne) komunikacije, umijeća, umjetnosti…? Je li to pravi način, je li fair ’navući’ koga na vlastiti teren služeći se ’mamcem’ koji uspijeva na tanak (duhovni) led namamiti duše nekovrsnom ’vanjštinom’, ’ambalažom’, kad već ne uspijeva privući ih baš onim što se ’unutra’ krije i o čemu se zapravo hoće propovijedati?

Nedvojbeno, k Bogu mogu voditi razni puti. I pripravljati put Istini može se na razne načine. Na ovomu svijetu rijetko je kada što dano u čistom obliku, od jednog komada. I za Isusom se išlo iz ranih motiva: jedni su u Njemu vidjeli izlječitelja i čudotvorca – dakle korisna za tjelesno ili duševno zdravlje, za mijenjanje usuda; drugi novoga kralja Davida – dakle korisna za domovinu, a ujedno onoga koji će najbliže učenike postaviti za doglavnike i ministre; treći kritičara gornjih slojeva i reformatora – dakle korisna za sirotinju i niže slojeve; četvrti onoga koji obraća i oprašta grijehe – dakle korisna za duhovno zdravlje, za hrvanje s egzistencijalnom tjeskobom…

Ne samo da se ’Boga ne može vidjeti’, nego se ni ono božansko u Sinu Božjemu, koji je ujedno Sin Čovječji, ne može lako uočiti. Odnosno, kada se ide k Njemu, ili kada se ide za Njim, motivi koji nas tu pokreću najčešće su smjesa naših dojmova i potreba, osjećaja i kompleksa, frustracija i očekivanja – dakle sasvim ljudsko-ovozemaljski…

Pa ipak, široki put na kojem se nađemo kada smo pokrenuti nečim što nam se svidi kada to ugledamo (quod visa placet – kako bi sv. Toma definirao ljepotu umjetničkog djela, estetičku kvalitetu nekog ’predmeta’) i za tim idemo jer u tomu uživamo, taj širok put nužno će se početi sužavati ako je na njegovu kraju Bog. U protivnomu, put se sve više širi, i odvodi nas kamo nas bilo koji, i bilo čiji hir, ili vir, povuče – odvodi nas u areale izgubljenosti, u ’propast’.

U pogledu vjere, svatko od nas ima svoju osobnu polaznu, i svoju osobnu dolaznu točku. Jer nitko nije rođen kao vjernik, nego su jednomu roditelji ili tko drugi pomogli više, drugomu manje, a trećemu nisu pomogli nimalo – u smislu da krene, ili da napreduje u smjeru Onoga koji stoji i čeka da k Njemu nekako dođeš i upoznaš ga, ili da ga u tami neprohodne šume zazoveš, ili da ga u kakvu neuglednu (možda čak naoko bezvrijednu) bližnjemu prepoznaš…

Put prema otajstvenom Kristu, vanjski i(li) nutarnji, ujedno je i put odmicanja od mnogo toga što nas je možda motiviralo da na taj put uopće krenemo. Zamišljali smo Ga kao zemaljskog kralja koji pod naše noge stavlja vratove naših dušmana, a on se na kraju pokazao kao nemoćnik kojega ponižavaju više negoli nas, kojega muče i razapinju. Zamišljali smo Ga kao onoga koji će s nama ostati, a on je otišao: uskrsnuo, uzašao, za oblakom nestao. Zamišljali smo ga kao Onoga kojeg stoga više nema, a on nas stalno iznenađuje: šalje nam Duha kao svoga izaslanika, koji daje te nam se čini kao da je naš Suputnik s bijega u Emaus (u privatni egzil) i dalje tu, s nama, u životu, u prostoru i vremenu, u povijesti pred kojom strepimo…

Život se živi u situacijama. I vjera je ta koja se u duši i njezinu odnosu spram drugih i spram povijesne zbilje začinje u nekim situacijama: bilo to u vanjskoj ugodi i lagodi ili u boli i tjeskobi. Ljudski je odabrati ono što je ugodnije, životu bliže, i korisnije. No to je tek početak.

Tako je nekako i s drugim nam životnim kontekstima: odaberemo milu ljepoticu i izvor slasti, a stignu nas neslaganja i prepirke, obiteljske brige i tjeskobe; izborimo se za slobodu, a onda nas ona stane daviti svojim svilenim (’demokratskim’) nitima; izborimo se za državu hrvatskog naroda, a ono, gle, svi drugi u njoj su poželjniji od onih koji su se za nju (iz)borili... Postoji početak puta, postoji sredina, i postoji kraj. Ponekad sve troje istodobno, simultano. No, obično, put vjere (Bonaventurin itinerarium mentis ad Deum) vodi k relativizaciji onoga što smo, ili koga smo, na početku apsolutizirali. Jer je istina to da ništa ljudsko – pa tako ni domovina ili država, ni Europa ili demokracija – nije i ne može biti apsolutno. Da ljudska želja Kranjčevićeva obično zastire obzor prema božanskoj volji. Pa, na putu, doživimo da nam se ovo ili ono od (ne)spomenutoga u svijesti, ili u iskustvu, rasprsne poput sapunasta mjehurića.

Jer bi nas inače ono opipljivo, ono mjerljivo, ono ’ovozemaljsko’ zarobilo. Jer bi životu zakočilo nutarnji rast, umnažanje. A evanđeoska slika rasta jest sjeme koje u plodnu tlu trune kako bi donijelo rod. Dok se to događa, tada više nije bitno – prešli smo već dug nutarnji put – što nas je privuklo: rock, rap ili gregorijanski koral, zvuci gitare, bubnjeva ili orgulja, likovi zbiljski ili iluzijski. Ni to imaju li naši početni ’idoli’ na sebi crne ili bijele sakoe, impresioniraju li nas tamnim naočalama, i koliko su njihove metode mamljenja na put vjere (bile) ispravne. Možda samo to koliko je njihovo daljnje ponašanje bilo vjerodostojno i posvećeno višemu cilju.

Zdravko Gavran