Naše brige za druge umiru s internetom

                          Manipulacija potrebama mladih

Paradoks suvremene civilizacije je da imamo sve izraženiju krizu odgoja, tzv. inverziju vrednota osobnosti i međuljudskih odnosa. Suvremena društva stvaraju „gomile usamljenika" (D. Riesman). Živimo u društvu infatilne zajednice za potrebe i probleme mladih, a njima predbacujemo da su servilni ili infatilni. Nazivamo ih izgubljena, a oni su izigrana generacija. Autor knjige-bestsellera „Smrt Zapada” Patrik J. Buchannan smatra da su važan čimbenik sumraka Zapada vrijednosti koje su postale dominantne: konzumerizam, hedonizam, slava, novac (bez rada). Drugi paradoks i karakteristika suvremenog društva je gubljenje privatnosti i relativizacija svih vrednota. Manipulatori ili arhitekti kulture smrti nude dokoličarenje, seks, slavu, novac, moć i uspjeh. Mladima nude formulu da je važan uspjeh po sebi, pa se zato tek manji broj njih odlučuje između karijere i djece, za ovo drugo. Manipulatori potiču egocentrizam, osobito mladih sa zahtjevom: „Hoću sada i odmah!“ ili “Ne znam što hoću, ali želim to odmah“! U tom smislu, ovdje bi najbolje odgovarala parafraza poznate latinske izreke: Sex populi, vox diaboli! Sve to je prepoznatljivo (i) kod promotora trenda dokoličarenja, gdje se a priori odbacuje protestantska etika rada, kao duhovno izvorište kapitalizma - M. Weber.  Zato su ribari ljudskih duša  narodnu izreku „tko radi, taj i griješi“ okrenuli u  po(r)uku:  „Nikada me nećeš toliko malo platiti, koliko mogu malo raditi”. Ili drugu: „Tko ne radi – ne griješi, tj. rad je grijeh“!

Zdrav odgoj ima smisla, a posrnuo pojedinac ne vidi smisla. Zato čovjeku, a osobito mladima treba graditi smisao života i ljudskog dostojanstva. Upravo manipulatori urušavaju ideale, kritičnost, kreativnost, privatnost, dostojanstvo osobe i/ili pitanje smisla. „Ljudi odlaze liječniku zbog depresije, umora, anoreksije, stresa i ovisnosti, a to su bolesti smisla… odijeljenosti od smisla, od vrednota…” (Ivančić, T., Hagioterapija, 2008, str. 82.) Takav pojedinac je okrenut trenutačnoj ugodi koja je ista kao i svaka ovisnost: kratkotrajna ugoda i dugoročno mučenje. „Podivlja li sloboda otkinuta od savjesti, ona počinje razarati čovjeka…”  (Ivančić, 2008, str. 72). Mladi žive u društvu krize, koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika kojega je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a sve veći broj se počinje ponašati rizično. Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, delinkventno ponašanje, (auto)destrukcija i dr.

Ideologija (radikalnog) moralnog relativizma je osobito ekspanzirala posredstvom medijskih manipulacija. Vidljiva je na svim područjima života, a prepoznatljiva u izjednačavanju grijeha i vrline, nemorala i čednosti, ljepote i ružnoće, agresora i žrtve... itd. Manipulator nebitna pitanja tretira kao bitna, gdje se nenormalno tretira kao normalno... Ljudima se manipulira sa sadržajima iza kojih se krije potrošnja, pozajmljivanje, lažne nade, gdje je najvažnije „imati“ a ne „biti“. Poznati psihoterapeut Jorge Bacay kritizirajuću paradigmu potrošačkog društva kaže da je (Frommovo) „imati“ (a ne biti) postalo ulaznica za društveni status, a kada se konzumerizam uklopi u naš sustav vjerovanja onda su „otvorena vrata“ za manipulacije ponašanjima (poglavito) djece i mladih. Potrošaći, a najviše djeca i mladi počinju se ponašati da čim dobije(mo) ono što želi(mo) ubrzo se (medijskim reklamama i indoktrinacijom) nudi nešto novo- drugu (s)tvar. Manipulator stavlja karijeru, bogatstvo i uspjeh iznad svih (drugih) vrijednosti. Ove vrijednosti su kod nas, nažalost, na vrhu hijerarhije svih vrednota, a vrijednosti empatičnosti, altruizma i (samo)obrazovanja na samom dnu- neobjavljeno istraživanje u sklopu projekta "Siromaštvo u Hrvatskoj" iz 2004. godine; autori: Marina Vlahović, voditelj terenskog istraživanja i prof. dr. Ivan Rimac – voditelj projekta. Manipulator smatra da država, a ne roditelji trebaju skrbiti o djeci. Mediji postaju supstitut roditeljskom odgoju.  Medijska manipulacije počinje kada prestaje (kućni) odgoj. Manipulatoru je cilj dokidanje komunikacije „oči u oči“. Forsiraju se negativne i nebitne vijesti, događaji... kako bi ljudi  postajali turobnijeg i depresivnijeg raspoloženja. Tada se njima lako manipulira. Cilj je da se ljudi s posla vraćaju umorni i bezvoljni, spremni da vikend provode u ispraznom konzumiranju „lakih“ medijskih sadržaja. Kada su na odmoru onda im drugi trebaju režirati sadržaje „rekreativnog“ programa. Manipulator ima moć tek kada su pokidane komunikacije u obitelji i među ljudima.

Ljudi ulaze u naše živote s razlogom - na kratko ili za cijeli život. Nikad slučajno, jer slučajnost je izmišljena riječ kojom se želi prikriti značajnost poveznica između ljudi i/ili događaja. Kad netko uđe u tvoj-naš život s razlogom, obično je to stoga da se „konkretizira" poznanstvo ili prijateljstvo. Dolazi (se) pomoći kroz životne teškoće, pružiti ruku i biti konkretnom podrškom. Neposredna pomoć je prvenstveno tjelesna (neposredna) i emocionalna. Prijatelj je uz tebe jer trebamo blizinu. Ako je ljubav „mogućnost razgovora" (F. Niche) onda je ona virtualna (ljubav i/ili razgovor) samo fikcija. Medijska, a posebno internetska „ruka pomoći„ je fikcija! Zašto? U grupama koje se formiraju na internetu, a koje se pozivaju na solidarnost zna biti na stotine tisuća ljudi kada su u pitanju agresorski ratovi, prirodne katastrofe..., a u stvarnom životu (ogromna većina istih) okreće glavu kod unesrećenog.

Danas kada sami novinari priznaju da je sve više istražnog, a sve manje istraživačkog novinarstva, kada se na jednoj komercijalnoj televiziji umjesto ranije domoljubne pjesme „Moja domovina”  (ista) prepjevala Moja satelitska televizija, (kao reklamni primjer  izrugivanja  nacionalnim simbolima ili svetinjama), danas kada su stihovi domoljubne pjesme U boj, u boj za Dom svoj  transformirani u „U boj- za novac svoj”, danas kada su zabavni mediji kod nas preuzeli sve programe iz inozemskog smeća, čija je posljedica medijski kulturni imperijalizam; kada je nasilje postalo zabava i stil života, danas, kada je zavladala kultura relativizma s prepoznatljivom anarhističkom paradigmom- „Tamo gdje umire, autoritet rađa se sloboda”, danas kada sve ima cijenu, a ništa vrijednost, kada je nenormalno postalo normalno, a što je gore to bolje,  kada su inovatore zamijenili imitatori, pitamo se za smisao i gdje je kraj tiraniji (nad)nacionalne i pojedinačne  (auto)destrukcije?  Na sceni i cijeni su kritičari svega postojećega. Oni  su omiljeni u medijima, osobito na interntetu, s kojim umiru brige za druge.  Na cijeni su oni koji pljuju po vlastitoj zemlji s jednakom strašću kao i bilo kojemu autoritetu. Kritiziraju tuđe ideje, projekte, tekstove..., a da od rečenoga nikad (ništa) nisu imali ili (svoga) ponudili. Medijski idoli su njihovi ideali, jer „za ideale ginu budale”. Vrijeme (digitalnog) narcizma opjevano je u pjesmi „Idem tamo gdje je sve po mom”.  Za kritičare svega postojećega svi su u vlasti(ma) isti. Zato treba srušiti Crkvu, sveučilišta, Državu... Za njih je domoljublje izvorište nacionalizma. Kritiziraju obrazovni sustav, a ne odvajaju za vlastito obrazovanje, stručno usavršavanje i/ili školovanje vlastite djece. Protive se komercijalizaciji sveučilišta, a ne vide opću komercijalizaciju društ(a)va, gdje se ljudi depersonaliziraju, a stvarima se daje ljudski smisao. Kada kritiziraju konzumerizam imaju nekoliko mobitela, računala, „brendirane” marke nepotrebnih fetiš-stvarčica... (Nastavlja se)

Dr. Zlatko Miliša (List „MI” br. 2/3-2011)