Kako poraziti neprijatelje?

Razočaranost, ozlojeđenost ili posramljenost goleme većine Hrvata zbivanjima i odnosima među jučer ili danas vladajućom stranačko-političkom klasom dosegnula je ujesen 2010. jedan od svojih najneugodnijih vrhunaca. Istrage, optužbe i međusobne optužbe dojučerašnjih najprisnijih (političkih) prijatelja, a sada najljućih neprijatelja – uz silnu medijsku halabuku i uz asistenciju najednom probuđenih iz obamrlosti „tijela pravne države“.

            Događa se sva ta nacionalno-politička farsa (s premalo ili ni s malo ljekovita smijeha i humora!) pred našim očima ni manje ni više nego u godini u kojoj se navršilo punih 20 godina od formalne uspostave demokratske, a uoči godine u kojoj će se navršiti punih 20 godina od uspostave samostalne Republike Hrvatske. Od one povijesne godine proglašenja (sve dotad samo potencijalne) države u koju su transponirana golema očekivanja, i koja je mnogima titrala pred očima kao ispunjenje 9-stoljetnoga „hrvatskoga sna“.

            Događa se sve to u prvome redu visokim i najvišim, jučerašnjim, današnjim i (zacijelo) sutrašnjim predstavnicima upravo one stranke koja je prije dvadesetak godina i bila središnja i stožerna snaga koja se borila za Hrvatsku kao „samostalnu i suverenu“, i unutar koje se svojedobno zastupala ideja o potrebi nacionalne „moralne i duhovne obnove“. Događa se to onoj stranci koja se još uvijek poziva i na „vrijednosti kršćanske civilizacije“, koja po potrebi stvara dojam o svojoj demokršćnskoj usmjerenosti, koja je članica udruge kršćanskih i narodnjačkih stranaka na europskoj i svjetskoj razini, čiji je predsjednik prije nepune dvije godine dobio velik prostor za intervju i ovomu katoličkom mjesečniku. U istomu časopisu u kojemu svoje kolumne nadnaslovljene Odustajanja i pristajanja unatrag četiri godine objavljuje i potpisnik ovih redaka.

            Događa se sve to 21 godinu nakon „rušenja“ (srušili su ga građani željni slobode) ili „pada“ (nekako kao ’sama od sebe’, tj. zato što su ’više sile’, tajni politički ili stvarni sigurnosni stožeri odlučili da tako bude) – kako se komu više sviđa – Berlinskoga zida. Toga simbola gotovo polustoljetne podijeljenosti i simbola totalitarističke komunističke represije na (političkom) Istoku zajedničkog nam kontinenta. Toga simbola čijem je padu/rušenju, ne samo kao simbola, toliko pridonio prvi papa koji je na tu veliku dužnost došao s istočne strane „čeličnoga zastora“, iz ponosne Poljske, okupirane od komunističke i sovjetske armije, Ivan Pavao II.

            Događa se to uoči potpisivanja hrvatskoga pristupnoga sporazuma s Europskom unijom, za koje se vjeruje da će se dogoditi tijekom mađarskog predsjedanja, dakle do 30. lipnja 2011. Uoči očekivanoga ulaska u tu asocijaciju od zemalja u kojima živi pola milijarde ljudi, u tu „zajednicu europskih naroda“ koja se i dalje širi. O kojoj je prije dvadesetak i više godina govorio i maštao i vodeći ideolog te vodeći politički provoditelj i ostvaritelj ideje buduće hrvatske samostalnosti u slobodi. A riječ je o ulasku u više no samo političku zajednicu – u koji su hrvatske političke elite investirale, unatrag posljednjih 10 godina, enormnu količinu sredstava i energija. Poradi kojeg su već toliko toga činile – od raznih opravdanih reformi, nužnih prilagodbi, prijepornih ustupaka i neugodnih odricanja od suverene volje pa do nekih neugodnih samoponižavanja… No o tome ulasku, objektivno gledano, ovisi toliko toga glede hrvatske nacionalno-političke budućnosti.

***

            Dok je razmišljao o svemu tomu, ali i o onomu što je izvan okvira političkih realiteta, autor ovih redaka  susreo se s ulomcima iz Svetoga pisma koja su u svim katoličkim crkvama čitana na misama za dvadeset i devetu nedjelju kroz godinu, 17. listopada 2010. Ta su čitanja bacila jedno drugo svjetlo na nacionalno-političke nepogode spomenute na početku, a u perspektivi upravo ovih 20 godina koje posljednjih mjeseci pojačano retrospektivno sagledavamo, raščlanjujemo i kritički ocjenjujemo.

            Biblijska perspektiva i njezina dinamička semantika, simbolika i alegorika sadržana u tim čitanjima sa svom je silinom nadrla u ova naša vremena. U vremena pojmljena u smislu o kojemu je nedavno beatificirani engleski kardinal i obraćenik na katoličku vjeru, John Henry Newman, razmišljao i pisao u mnogim djelima, a posebice u razmatranjima (kao prilozima tadašnjem reformskom Oxfordskom pokretu unutar anglikanstva) koja uokviruje naslov jedne od njegovih brojnih knjiga: Tracts for the Times. U poduljem opisnom prijevodu taj bi naslov značio: Traktati za sva, za ova naša ljudska i ovozemaljska vremena, za susljedna razdoblja koja se – biblijski, apokaliptički i eshatološki pojmljena – smjenjuju jedna za drugim kao razdoblja od kojih svako ima svoj specifični, nepovratni i nepropustivi smisao u cjelini svete povijesti, od početaka pa do posljednjih vremena, kako su sva ona predestinirana u planu i transcendentom umu božanske Providnosti.

***

            Što se, dakle, u tim čitanjima danas moglo čuti? Prvo od njih (Izl 17, 8-13) govori o tome kako su Židovi na Mojsijev nalog zapodjenuli sudbonosnu bitku (za Obećanu zemlju, za budući opstanak) s Amalečanima.  Židovima je pobjedu donijela ne njihova snaga i oružje (bili su, očito, slabija strana u sukobu, koja sama po sebi nije imala nikakvih izgleda na bojnomu polju!), već to što je Mojsije stajao „sa štapom Božjim u ruci“ na vrhu brda. „I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali.“ A kada su Mojsiju ruke ipak klonule, postavili su ga da sjedne na kamen, dok su Aron i Hur, jedan s lijeve, drugi s desne strane, pridržavali Mojsiju ruke u kojima je štap, te je ovaj tako uspio izdržati „sve do sunčeva zalaska“, sve dok Jošua nije „svladao Amaleka i njegov narod“.

            Ne ćemo analogiju s ovim vremenima i s vlastitom poviješću dugo tumačiti, sve je očito: I hrvatski narod izborio je političke i vojne pobjede nad neprijateljima 1990.-1995. ne po svojoj realnoj moći, međunarodnom ugledu ili vojnoj snazi, već po višnjoj milosti koja mu je bila iskazana – po zagovoru svetih mučenika, po molitvama i uzdanjima u Boga, po velikoj požrtvovnosti onih kojima pred očima (akoprem i nisu bili „sveci“!) nisu bila vlastita bogaćenja, čak ni to kako sačuvati vlastiti život. Između Izraela i Hrvatske, između izabranog naroda i hrvatskog naroda, postoji – nedvojbeno – povijesno i metaforički verificiran paralelizam. (I autor ovih redaka toj je ideji dao izraz u naslovu jedne svoje knjige: Hrvatski Izlazak.)

***

            Nakon Knjige Izlaska došao je na red Psalam 121. – „hodočasnička pjesma“ kojoj je dan naslov „Jahve – čuvar Izralov. Odabrani psalam potvrđuje temeljnu ideju iz prvoga čitanja: „Jahve je čuvar tvoj, /Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!“ (Nastranu sada to zašto se u psalmu (u Bibliji općenito) daje prednost desnoj strani – neka se današnji „desničari“ prerano ne vesele!) Taj hodočasnički psalam, kao i mnogi drugi, nastao je te je pjevan (uz pratnju glazbala) kao kolektivna („narodna“) pjesma, kao svečani nacionalno-religiozni himan, u obzoru povijesnog pamćenja i s gledišta „nacionalnih interesa“ potomaka Abrahamovih i Jakovljevih. On je dakle ukorijenjen u izrazito kolektivnom, da ne kažemo „kolektivističkom“ duhu, u narodu u kojem postoji ono što suvremeni sociolozi zovu nacionalna religija. No taj psalam ipak unosi – za pozorna čitača – u sve skupa nešto novo. Unosi individualnu, osobnu notu – što se i inače stalno događa u knjigama Staroga zavjeta, čak u vremenima najjačih usredotočenja na spasenje ili izbavljenje kolektiva u doslovnomu povijesno-političkom smislu. Psalmist naime govori u prvome licu jednine, nastupa kao pojedinac, pa značilo to (tada) i personificiran kolektiv: „oči svoje uzdižem“; „odakle će mi pomoć doći“. A na jednomu mjestu psalmist moli za svoj narod ovako:  „Čuvao te Gospodin od zla svakoga, / čuvao dušu tvoju!“ – Ako se tu i mislilo, metaforički, na identitet izraelskoga naroda, ta se poruka – pogotovo u današnje doba – još bolje može razumjeti u njezinoj dimenziji osobne, a ne kolektivističke vjere.

            Kratko samo usporedno: Hrvatski narod došao je nakon 1995. u fazu da održi svoju nacionalnu slobodu, ali u toj slobodi (u odgovornosti) težište je trebalo sve više premještati s molitve kolektiva na zazivanje blagoslova, zacijelo i religioznoga obraćenja, na osobe, na svakoga tko se s tom psalamskom porukom susreće. No jesu li, i u kojoj mjeri, Hrvati osluškivali i takve poruke, ili su – misli se na bar onaj (biblijski) ostatak koji nije podlegao povijesno-spasenjskom zaboravu, sirenskom zovu kratkopamćenjske nezahvalnosti ni pohlepe i ostalih napasti – radije ostajali na isključivim nacionalno-kolektivnim pozicijama? Nisu li zanemarivali religioznu dimenziju i obvezu nutarnjega, osobnoga rasta (u zemlji u kojoj je već uspostavljena i faktička sloboda življenja i izražavanja vjere!) prema očekivanjima i pozivima Onoga od kojega dolazi i svako drugo, a ne samo protuamalečansko dobro? Nije li mnogima nacionalno i kolektivno-demokratsko, kolektivno-gospodarsko i svako drugo (materijalno) dobro gotovo isključivo pred očima? A već se događalo, u svezi s Newmanom spomenuto, to da je jedno novo vrijeme (susljedno i drukčije doba) – neminovno i neumoljivo – već smjenjivalo ono prethodno, mojsijevsko, kolektivističko!

***

            A onda, najednom, dolazi do punog preokreta – sa sv. Pavlom, u čitanju iz njegove poslanice Timoteju (2 Tim 3,14-4,2). Pavao, nekoć Savao, taj „Židov od Židova“ i „farizej od farizeja“, taj obrazovan i vrstan poznavatelj Staroga zakona, sada kao obraćenik koji je prihvatio Krista kao logičan produžetak i ujedno kao temeljan prevrat u židovskoj religiji, piše usrdnu poslanicu biskupu Timoteju. Poručuje mu neka (starozavjetna, „nacionalno-kolektivistička“) Sveta pisma, u kojima je od malih nogu poučen, razumijeva i njima se koristi kao spisima „koja su vrsna [tj. kadra, sposobna]“ Timoteja učiniti mudrim kako bi se spasio „po vjeri, vjeri u Kristu Isusu“. Timotejeva majka bila je Židovka obraćena na kršćanstvo, iz Listre u Maloj Aziji, a otac mu je bio poganin. Očito je da ga je majka odgajala u vlastitoj vjeri i poučavala ga u Starom zavjetu, sa sviješću o sinovljevoj punoj i punopravnoj pripadnosti (po majci) židovskom narodu. Pavao ga je obratio naviještajući evanđelje Isusa Krista u mjestu Ikonij, a Timotej je poslije postao biskup u Efezu.

            Ovo nije teološka egzegeza na temelju spomenutih čitanja; to što se navodi nastoji se razumjeti tako da se spoznaje o pomacima u biblijskoj perspektivi od Mojsija do sv. Pavla primijene na najnoviju hrvatsku povijest. Pa se tako i Pavlovo upozorenje Timoteju, u kojemu se sva čast odaje starozavjetnim! svetim pismima, koje Pavao cijeni i nipošto ih ne odbacuje, usredotočuje na nešto bitno novo: na „vjeru u Kristu Isusu“. U svjetlu baš te (a ne neke starozavjetno-patriotske!) vjere promotriti nam je i suvremene ’razvoje događaja’. U ime baš te osobne vjere odnosno vjere novonastajućih zajednica kršćana pisac poslanice poziva vrijednoga i poštovanoga primatelja, zaklinje ga „pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve“, zaklinje ga „Pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim“ neka „propovijeda Riječ“ sa svom upornošću: „uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj…“. Drugim riječima: Nemoj šutjeti o Kristu, pa makar i tebe razapeli!

            Nije dakle više – u ovomu novom vremenu – i dalje u prvome planu povijesna memorija, kao kakvo (okamenjeno) ’sveto pamćenje’, u službi očuvanja nacionalno-religioznoga identiteta, nego se sve dotad zapamćeno i zapisano ima gledati u svjetlu (nove činjenice) Uskrsnuća. Riječ je o rastu u slobodno prihvaćenoj vjeri u Krista kao onoga koji jedini uzdiže razinu života i smisla svakog čovjeka i svake tom vjerom opečaćene (ili njome prožimane) zajednice u zone nutarnjega i vanjskoga uzdignuća, u sfere preobraženja, u areale metanoje. Riječ je o novomu osvjetljenju, o perspektivi spasenja u transcendentalno-eshatološkoj dimenziji, koja je dalekosežnija i dublja od povijesno-kolektivne ili povijesno-nacionalne, ili od povijesno-demokratske.

            U kojoj su mjeri Hrvati-katolici (oni koji to doista jesu, pa makar ih ne bilo ni „više od 10“, da se referiramo na Abrahamovo pregovaranje s Bogom glede uništenja Sodome) u razdoblju poslije nacionalnog oslobođenja svega toga uopće postajali svjesniji?

***

            I, na kraju, imamo evanđelje po Luki (18,1-8), u kojemu Krist govori o važnosti i snazi molitve, i o važnosti vjere. O tome kako će Bog „obraniti svoje izabrane koji dan i noć vapiju k njemu“. Tu je vidik sa široke panorame kolektiviteta sužen na uski segment izabranja – na izabrani narod u sasvim novom značenju toga starozavjetnog izraza. Na potonjima je nova odgovornost. Oni drugi, tj. kolektivisti, mogu i dalje bluditi svojim arealima ovozemaljskog spasenja, dok oni treći, praktički ateisti – obuzeti „vlašću, zlatom ili hljebom“, kako bi u jednom drugom kontekstu, mjereno kriterijem (ne)posvećenosti ljepoti, to nagnuće sažeo u slikovit izraz pjesnik Dobriša Cesarić – mogu tjerati svoja posla. No one koji su, makar inicijalno, povjerovali u Krista, obvezuju neki drugi kriteriji, i trebaju pred očima imati nešto drugo, nadzemaljsko, unutar čega se i sve ovozemaljsko počinje gledati u drugom osvjetljenju, i mijenjati na druge načine od čisto „horizontalnih“ pothvata. Ne ratovima s vanjskim ili unutarnjim Amalečanima, nego najprije ratovima opraštanja, bitkama moljenja i pothvatima vjerovanja. Riječ je o tomu da se porazi neprijatelje koji nas ugrožavaju baš u ovim vremenima. Oni su za kršćane, nedvojbeno, nešto bar dijelom drugo i drukčije od vidljivih vanjskih neprijatelja. Ili od pravosudnih odnosno političkih krivaca, kojima se tako ustrajno „zabavljamo“ skupa s lakomim medijima, kojima je posao hraniti radoznalost od danas do sutra, ne mnogo više, pogotovu ne mnogo dublje, od toga.

            Nevolja je velika ako pri svemu tomu previđamo sasvim drugu razinu na kojoj nam je – u nama, u sebi, u duhovnim zbiljama – poražavati one istinske neprijatelje iz ovih vremena!

            Na kraju evanđelja Isus se pak, da bi na hiperboličan način posvijestio učenicima koliko je značenje i kolika je snaga vjere, odnosno koliko su zavodljivi ponori nevjere, pita: „Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Zdravko Gavran